Gordan Jandroković (48), glasnogovornik HDZ-ovog zastupničkog kluba u Saboru i bivši ministar vanjskih poslova i europskih integracija, ovih je dana vjerojatno najzabrinutiji političar u Hrvatskoj. U tome mu ne mogu konkurirati ni premijer Zoran Milanović, ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, a bogme ni ministar obrane Ante Kotromanović, vladina udarna trojka za rješavanje eskalirajuće izbjegličke krize u zemlji isprovocirane priljevom 18 tisuća migranata u samo dva dana. Oni nisu ni toliko zabrinuti a još manje šokirani stanjem koliko ovaj HDZ-ov dušebrižnik, potpuno demoraliziran saznanjem da „Vladom upravlja potpuno izgubljen čovjek koji uopće ne vlada situacijom“. Hoće reći – Zoran Milanović. Čovjek na kojega je Jandroković, čini se, i osobno i politički, opsesivno fiksiran godinama, tako strasno i s toliko negativne energije da mu je ta unutarnja vatra promijenila čak i fizionomiju. Gotovo dječačko lice muškarca u zrelim godinama, transformiralo se u ružnog zlobnika koji kontinuirano moli Boga samo da susjedu crkne krava. Njegova je filozofija “mrzim, dakle, jesam”…
Milanović nema nikakvog plana za rješavanje ove krizne situacije, niti nudi rješenje, a što je najopasnije, najavljuje da će i dalje propuštati migrante da prolaze Hrvatskom. Umjesto da zatvori granice cijelom dužinom, kao što su to druge članice EU učinile, predlaže kršćanski demokrat i bogobojazni HDZ-ov prvotimac Jandroković. Mali političar za velike ambicije. Koji bi zatvorio hrvatske granice pred tragedijom tisuća ljudi ugroženih ratovima u svojim zemljama, bez imalo solidarnosti i empatije koju su hrvatske izbjeglice tijekom i nakon Domovinskog rata uživale diljem Europe. Još k tome, Jandroković bi, baš kako to sugerira i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ( pitam se čini li to samoinicijativno ili po stranačkom dekretu), digla vojsku u stanje pune pripravnosti i rasporedila je na hrvatske granice. Da ni miš kroz njih ne prođe, nekmoli kakav nesretni Sirijac. Jer, treba čuvati čistoću punokrvne hrvatske kršćanske, pače, katoličke, nacije od svih drugokrvnih, drugorasnih ili drugovjernih. Što će Hrvatskoj donijeti sreću i blagostanje…
“Oprao ruke” od svog mentora Sanadera
Gordan Jandroković je rođen u Bjelovaru 1967. Na Građevinskom fakultetu u Zagrebu završio je prvi stupanj i stekao zvanje inženjera građevine, ali je zato diplomirao i na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti 1993. Što je, evidentno , bilo njegovo ulaganje u buduću političku karijeru. Kraće vrijeme je radio u jednoj građevinskoj tvrtki, ali dočim je 1992. dobio partijsku ( HDZ) iskaznicu, put mu je bio otvoren. Već 1994. zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova , što mu je omogućilo i da se dodatno školuje u Nizozemskoj. Bivši hrvatski premijer i šef HDZ-a Ivo Sanader znao je cijeniti mladi, obrazovani kadar, pa ga je 1997. „uzeo pod svoje“ i kao zamjenik ministra vanjskih poslova angažira ga za svoga šefa kabineta gdje će ostati do 2000. i HDZ-ova poraza na trećesiječanjskim izborima.
Zanimljiv je taj sindrom kod hrvatskih političara da vlastite biografije naknadno filtriraju od „nepoćudnih detalja“, pa je i Jandroković, baš kao i Perica Bukić ovih dana, lakonski “oprao ruke” od svog bivšeg šefa tvrdnjom kako su surađivali ali se baš nisu voljeli. Bukić je, primjerice , izjavio da je iz aktivne politike izašao zbog neslaganja sa Sanaderom, što je uistinu bezočno iskrivljavanje fakata. A Jandroković , pak, u istoj maniri veli: S Ivom Sanaderom sam surađivao, ali nisam bio u krugu ljudi s kojima se on privatno družio“. E što bi Jandroković tada sve bio spreman platiti samo da se s Ivekom u to doba mogao i privatno družiti…
Nakon pobjede lijeve koalicije predvođene Ivicom Račanom 2000., mladi Jandroković napušta Ministarstvo vanjskih poslova, nakratko radi kao menadžer u poduzeću „Stanić“, potom se vraća u Bjelovar i odlazi u privatne poduzetnike. Tu se zapravo tek sklonio do nove političke prilike koju je čekao ali ne posve skrštenih ruku. Dolazi Sanaderu s idejom da se u HDZ-u osnuje Odbor za malo i srednje poduzetništvo, ovaj to prihvaća i instalira Jandrokovića na čelo Odbora, čime odnos sa stranačkim vođom dobija novi zamah. Bivši šef Sanaderova kabineta 2003. izabran je za predsjednika Bjelovarsko-bilogorskog HDZ-a i na parlamentarnim izborima već te godine postaje saborski zastupnik s nizom važnih zaduženja, od predsjednika Odbora za gospodarstvo, razvoj i obnovu do Odbora za vanjsku politiku, i voditelja hrvatskog izaslanstva u zajedničkom parlamentarnom odboru Sabora i Europskog parlamenta. Član Predsjedništva HDZ-a postaje 2004. Drugi zastupnički mandat osvojio je 2007., kada mu se sreća napokon široko nasmiješila odlaskom Kolinde Grabar Kitarović za veleposlanicu u Washington, pa je ambiciozni i strpljivi Jandroković u siječnju 2008. imenovan ministrom vanjskih poslova i europskih integracija. Bio je posve nedorastao toj funkciji, što je tijekom mandata posvjedočio i nizom diplomatskih gafova. Jedan od njih i danas mu se vraća na svaku porciju političke zlobe koju izlijeva po svojim političkim suparnicima. Sjećate se ono kad je za jednog sastanka s povjerenikom za proširenje EU Ollijem Rehnom štreberski pokušao fascinirati Rehna hrvatskim pregnućima pa se pohvalio kako je Hrvatska pred otvaranjem 4-5 novih pregovaračkih poglavlja i zatvaranjem dvaju. No, koja su to dva Rehnu nije znao reći, pa je jednog od članova pregovaračkog tima nespretno upitao: Which two chapters? Ta mu se epizoda nedavno poput rikošeta vratila u glavu kada je pokušao spustiti SDP-ovom čelniku, premijeru Zoranu Milanoviću koji je, citirajući pjesmu Darka Rundeka, poručio svome glavnom oponentu Tomislavu Karamarku „izađi i bori se“. Jandroković mu je bržebolje uzvratio da pročita stihove pjesme „Treći svijet“ zagrebačke grupe Haustor, iako, zlobno je dobacio, Milanović tada sigurno nije slušao Haustor nego Nedu Ukraden( ?! )
Which two songs from N. Ukraden ?
Brzo je dobio što je i tražio. SDP-ov ministar uprave Arsen Bauk, reaktivirao je staru Jandrokovićevu nezgodu i na svome FB profilu ironično upitao HDZ-ova saborskog klupskog glasnogovornika: Which two songs from Neda Ukraden?
Takav je to lik. Prvorazredni licemjer i karijerist. Na ministarskoj poziciji ostao je i kad je njegov mentor Ivo Sanader iznebuha otišao, i kad je Jadranka Kosor preuzela i Vladu i stranku ( HDZ ), pače, 2010. postao i potpredsjednik Vlade, te se trenutno ogradio od bilo kakve bliskosti sa Ivekom. Lojalno je služio i svojoj novoj šefici, sve dok njezine stranačke dionice nisu pale na niske grane. Kad je vidio kakvu agresivnu unutarstranačku kampanju i s kakvim akvizicijama vodi Tomislav Karamarko, brzo mu se priklonio kako ne bi ostao u kompoziciji koja odlazi u ropotarnicu povijesti. Po treći put postaje zastupnik na izborima 2011., kada HDZ, gubitkom izbora, odlazi u opoziciju. Gordan Jandroković mjesto predsjednika kluba HDZ-ovih zastuponika u Saboru prepušta šefu, Karamarku ( koji u Sabor jedva zalazi), a on se zadovoljava pozicijom potpredsjednika i glasnogovornika kluba. Koristi svaku priliku i u inflaciji žestokih napada na Milanovićevu vladu ne bira sredstva i ne štedi municiju. Iznad svega, zlobu. Njegov animozitet spram Milanovića ( daleko više negoli samog SDP-a) toliki je da se često čini kako bi Jandroković bio najsretniji da je Hrvatska pod njegovim vodstvom bankrotirala i doživjela potpunu propast. Trudi se svaki objektivno pozitivan podatak o gospodarskom oporavku ( makar i simboličnom i puzajućem ) dovesti pod znak pitanja, proglasiti suspektnim i parirati mu nekim svojim izvorima koji govore suprotno. Ta želja za Milanovićevim neuspjehom i političkim kompromitiranjem gotovo je na osobnoj razini, a riječ je, da paradoks bude veći, o dvama političarima koji su čak i rodbinski vezani ( Jandrokovićevoj supruzi Milanovićeva majka je teta). Ili je i to klasičan hrvatski sindrom „obiteljske ljubavi i sloge“ unatoč zaklinjanju u obitelj kao tradicijsku vrijednost u punokrvnih Hrvata ?
Orbanov tip
Dosadašnja Jandrokovićeva politička karijera njegova je i ljudska legitimacija. Taj, recimo, nikako ne bi mogao stati iza otvorenog pisma stotinjak političara i intelektualaca srednje Europe pod egidom „Budimo ljudi“ kojim pozivaju vlast i građane u svojim, često ksenofobnim zemljama, da pokažu solidarnost s nesretnim izbjeglicama zahvaćenim velikom humanitarnom katastrofom. Jandroković je više Orbanov tip. Armirano-betonski zidovi i bodljikava žica za njega su primjereniji odgvoor na tragediju migranata s Bliskog istoka koji bježe pred ratovima u svojim zemljama i traže novu životnu priliku za svoje obitelji na sjeveru Europe. Jandroković im ne bi dopustio niti da ugaze na sveto hrvatsko tlo. On se više ne sjeća onoga na što potpisinici ovog pisma solidarnosti i humanosti upozoravaju. – Ne tako davno i mi smo kucali na vrata EU- napisali su, upozoravajući zagovornike nacionalnog egoizma i izolacionizma EU, da je ujedinjena Europa utemeljena na solidarnosti i slobodi kretanja, a ne podizanju novih zidova kao brane od ljudi druge vjere, nacionalnosti, rase…
Jandroković je prozivao Milanovića da njegova vlada nema strategije ni vizije rješenja izbjegličke krize, tvrdio je da izostanak europske strategije nije alibi za hrvatsku vladu. Optuživao je za nesposobnost, za propuštanje migranata na granicu s Mađarskom i Slovenijom bez dogovora i konzultacije s tim državama, za destabilizaciju Hrvatske i stvaranje kaosa koji prijeti sigurnosti hrvatskih građana. Vlada nema ni plana ni rješenja, govorio je Jandroković vjerojatno ciljajući na širenje panike u narodu.
Plan B ušutkao Jandrokovića
No, pokazat će se da Vlada ima plan. Plan B!. Hrvatske je izbjeglice primala dok je mogla svojim kapacitetima osigurati njihovo zbrinjavanje. A kad je u dva dana brojka migranata prešla 18 tisuća, zatvorila je nekoliko graničnih prijelaza prema Srbiji.
–Mi više ne možemo ni popisivati ni smještati ljude. Dokazali smo da imamo srce. Ali imamo još nešto, imamo mozak. Prelazimo na plan B! Hrvatska će puštati izbjeglice da prođu kroz Hrvatsku jer ne želimo postati izbjeglički „hot-spot“, što znači sabirni centar- poručio je s izvanredne konferencije za novinare Milanović.
Mađarska i Slovenija su potom otvorile granice i prihvatile dio izbjegličkog vala. Situacija se postupno počela smirivati. Što je s Jandrokovićem nitko ne zna. Još se nije oglasio. Vjerojatno čeka najcrnji scenarij, novo izlijevanje izbjegličkog plimnog vala koji bi mogao potopiti Vladu Zorana Milanovića. Ma što Vladu, Hrvatsku. Ali, neka, važno je da ta nabujala rijeka i Milanovića odnese. Da bi Jandroković napokon zaspao „snom pravednika“…
