Razgovor s čuvenim beogradskim šansonjerom koji je potvrdio dolazak na Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku.
Leo Martin
Čudna je ta kreativna energija u tom caffe baru Bono, u šibenskoj Masnoj ulici. U toj samoprozvanoj Narodnoj Republici, između intelektualnih rasprava uz pivo o tome koliko centimetara iznosi dio leđa koji čovjek ne može počešati i preslušavanja najbizarnijih ex-yu i svjetskih singlova, na neki se način uvijek nešto konkretno dogovori. U NR Bono nastali su festivali OFF i FALIŠ, a tu je i stručni stožer Večeri dalmatinske šansone.
– Dogovorili smo Lea Martina. Dolazi na Šansonu! – prije dva dana slavodobitno je ovom novinaru rekao Damir Žaja, glavni i odgovorni u Bona.
Informacije je to koja nepoznavatelju prilika neće govori ništa posebno. No, u Bonu od osnivanja Republike 2011. godine, na zidu visi slika Lea Martina, a njegova „Odiseja“ od prvoga je dana službena himna. Vijest o dolasku Lea Martina potvrdio nam je i direktor Večeri dalmatinske šansone, Branko Viljac, ujedno i premijer u NR Bono, u kojoj će čuveni 73-godišnji pjevač biti dočekan s državničkim počastima.
Na kraju smo nazvali i samog Lea u Beograd. – Da, istina je. Nazvao me novinar Ivan Živković i ispičao mi je povijest moje pjesme „Odiseja“ i kafića Bono, da je to službena himna Republike Bono, da moja velika slika tamo visi… I tako je počelo. Saznao sam za Festival dalmatinske šansone u Šibeniku, što meni zvuči stvarno lijepo, a onda sam dobio poziv od direktora festivala Branka Viljca i sve smo se dogovorili.
Je li vas trebalo puno nagovarati?
Ma kakvi. Ja Šibenik volim, puno puta sam tamo bio, često sam ljetovao u Vodicama. I baš sam se obradovao ovom pozivu. Viljac mi je predložio da otpjevao jednu pjesmu, na što sam mu odgovorio da mogu i dvije, nije problem. Ja i dan danas održavam koncerte koji traju i po dva sata.
Znači još ste u punoj snazi?
Pa da, ali ne baš svakog dana.
Leo Martin
Koliko često uopće nastupate?
Jednom ili dvaput mjesečno. Nastupam svugdje, Sarajevo, Dubrovnik, Beograd, Ženeva… Radim onoliko koliko fizički mogu.
Dakle, ima poziva iako diskografski niste aktivni već dosta dugo…
Ma diskografija je propala. Tko uopće danas snima CD-ove? Možda ovi što tubro-folk pjevaju… Sve se može skinuti s interneta i ljudi ne žele bacati pare.
Unatoč turbo-folku i svim tim estradnim napastima, vas ljudi očito i dalje pamte, bez obzira što ste vrhunac karijere doživjeli u sedamdesetima…
Ne samo da me pamte, nego na koncertima ima najviše mladih ljudi koji tekstove mojih pjesama znaju bolje od mene. Lani sam na Trgu Republike u Beogradu imao cjelovečernji koncert s orkestrom i bio sam iznenađen što su devedeset posto publike činili bili mladi.
Što vam to govori?
Da su prezasićeni turbo-folkom. Iako ne znam zašto ga tako nazivaju; niti ima veze s folkom, niti ima veze s turbom. Inače, snimljeni su i remiksi mojih pjesama „Ima vremena“ i „Laku noć draga“, to je po diskotekama apsolutni hit.
Živite u Sofiji…
Da, jer mi supruga radi na tamošnjoj državnoj televiziji. Živimo na relaciji Sofija-Beograd i to tako traje od osamdesetih godina.
Znaju li tamo za „Odiseju“?
Naravno, svojevremeno sam na njihovim najvećim festivalima osvajao prve nagrade.
Leo Martin, maneken
Karijeru niste počeli kao pjevač, već kao mladi glumac u filmu „Bubašinter“…
To je velika zabluda, u tom filmu nisam glumio ja, nego mladić koji mi je dosta sličan…
Ha, čujte, ako Wikipedia tako piše…
…a dobro, onda sam valjda glumio.
Ali bavili ste se glumom…
Jesam. U kazalištima, ali to je sve bilo na amaterskoj razini. Cijelo vrijeme sam se bavio glazbom i to je bila jedina profesionalna karijera koja me je zanimala.
A manekenstvo? Ili i to Wikipedia izmišlja?
Tu ima nešto istine. Ja sam, ustvari, pjevao na modnim revijama nekad poznate konfekcije Beko, pa je nekome palo na pamet da me odjene u njihovo odijelo i da tako nastupim. To je trajalo godinama i tako su me proglasili manekenom. Dobra stvar je bila što su mi ostala sva ta odijela. A lani sam prošetao modnom pistom poznate talijanske firme Pal Zileri, pozvali su me da budem glavni gost. Nisam pjevao, samo sam prošetao dva puta. Cijelo vrijeme je trajao aplauz, valjda su mislili da sam fantastičan maneken (smijeh). Obukli su me od glave do pete; cipele, remen, košulja, kravata, odijelo od satena…
Je li vam i to ostalo u vlasništvu?
Naravno!
Danas te šlagerske sedamdesete izgledaju romantično. Kakvo je bilo stvarno stanje stvari? Je li show business bio surov kao i danas?
Tada je i glumcima i pjevačima bilo teže napraviti karijeru, jer su filteri bili mnogo ozbiljniji. Morali ste proći kroz mnoge filtere da biste se pojavili na nekom festivalu ili da snimite ploču. Danas kriteriji uopće ne postoje, svatko tko snimi CD misli da je pjevač.
Leo Martin
Nema kriterija, ali ima previše pjevača koji traže slavu.
Pa i ja sam htio biti astronaut, pa nisam. Gledam te mlade pjevače po ovim „X faktorima“, gdje redovito čujem i „Odiseju“, i nekoliko njih je stvarno pokazalo da znaju pjevati. Ali, što onda? Nitko nije zainteresiran da im snimi ploču, a oni nemaju para da to plate. Ništa, izgube se… Ili im netko ponudi neke pjesme s Bliskog istoka, a to je kraj i karijere i svega. Žao mi je što je tako.
Koja je uopće priča s „Odisejom“?
Tekst je napisao beogradski novinar Svetislav Vuković, a onda sam zajedno s Vojkanom Borisavljevićem napravio melodiju i aranžman. Trebao sam tu pjesmu pjevati u Opatiji na jugoslavenskom izboru za Evroviziju, međutim razbolio sam se baš u vrijeme festivala. Ali pjesma je bila snimljena, a singlica se prodala u 100 tisuća primjeraka. Sve moje pjesme su ljubavne, o sretnoj ili nesretnoj ljubavi, jer ljubav je ljubav – pa što koga zapadne. A „Odiseja“ nema nikakve veze s ljubavlju. To je kozmička pjesma i do dan danas se sluša. Mnogi nisu ni rođeni te ’73. kad je ta pjesma napravljena.
Dvije godine je starija od mene.
Eto vidiš.
I za kraj – kako je uopće Miloš Jović postao Leo Martin?
Ranih šezdesetih sam s bendom otišao u Zapadnu Njemačku svirati po američkim klubovima. Čuo me glavni producent CBS-a s kojim sam ubrzo napravio probne snimke i –zamislite – pitao me jesam li zainteresiran da snimim ploču? Pa naravno da jesam! Ploča je bila dosta uspješna, nastupao sam po tim njihovim hit paradama, zajedno s velikim imenima, poput Toma Jonesa i Engelberta Humperdincka. Ali prije izdavanja albuma rečeno mi je da ime Miloš Jović nije baš za zapadno tržište, teško se pamti i izgovara. A ja sam već imao umjetničko ime u glavi – Leo Martin. Jer, kad se jednom vratim u svoju zemlju, da ga i moji ljudi mogu izgovoriti; nema duplo „o“, nema „y“… Miloš Jović mi je i dalje u dokumentima, a Leo Martin je ustvari – firma.
