Portret tjedna/Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda:
S Glavašem “na duši”…

Osječanka Jasna Omejec (53), predsjednica Ustavnog suda RH, sveučilišna profesorica, pravnica, bivša članica LS-a, serijom odluka ovog, najvišeg sudbenog tijela u državi, nametnula se ne samo kao relevantan, nego i bogme poprilično intrigantan politički faktor u hrvatskom društvu. Nije to neka novost, s obzirom da u Hrvatskoj trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, nikada nije uistinu funkcionirala. Ali, kad Ustavni sud počne kreirati političke tokove i događaje, e tada već možemo reći da zbilja nije dobro. A kod nas, ma i kada bi posve benevolentno prihvatili da nije riječ o primarno političkim, nego odlukama koje su po svojim implikacijama i konzekvencijama iznimno bitne za politiku, sud kojemu je na čelu Jasna Omejec, itekako definira političku klimu, sigurnost i stabilnost zemlje, uvjerljivost njezine demokracije i sudbene neovisnosti.

Od slučaja Bandić do slučaja Glavaš, od outsourcinga do kurikuluma zdravstvenog odgoja… Sve su to ustavnosudske stečevine Jasne Omejec za trajanja ove Vlade. Institucija čiju strukturu određuje, i oko  nje se kao na pijaci pogađa, najčešće nekompetentan, politički (polu)svijet, objektivno i ne može biti drugačija. Budimo realni, pa i oko aktualne predsjednice, nekadašnje aktivne liberalke koja je matični HSLS napustila nakon disolucije stranke i priklonila se Gotovčevim Liberalima, bilo je itekako prijepora kada je 1999. ulazila u sastav Suda. Nije ispunjavala uvjete, ali u zemlji poput ove naše gdje je voluntarizam i partijski klijentelizam vrhovno političko načelo, zar takva trivijalija može biti ozbiljan problem?!

Zbog nje se mijenjao Zakon o Ustavnom sudu

Da bi Jasna Omejec postala sutkinja Ustavnog suda morao se promijeniti zakon i deregulirati sporna odredba o nužnih 15 godina iskustva u pravnoj struci kojih Omejec nije imala. Pa se ozakonilo 12 godina kao kriterij, ukoliko je kandidat i doktor pravnih znanosti, baš na sliku i priliku današnje šefice Ustavnog suda. Koja sada Sud brani od svake natruhe politizacije, hineći apsolutnu neovisnost i neupitnu profesionalnost stručnog tima kojega predvodi. Možda bi tkogod i povjerovao u vjerodostojnost ove institucije da joj je to bio zadnji gaf, zadnje političko kadroviranje i klijentelističko uhljebljavnje stranačkih zaslužnika. No, kako tada, tako je i sada ključni model za popunjavanje Ustavnog suda trgovanje na partijskoj tržnici, red naših, red vaših… Pa što naposlijetku ispadne. Kao da nam se iz stranačkih nomenklatura drsko želi reći, baš sve o našoj volji ovisi…

Od Bandića do outsourcinga…

Slučaj je htio da Ustavni sud ovog tjedna donese (bar) dvije , za mnoge, diskutabilne odluke. U četvrtak je odlukom toga suda, koja je dokinula rješenje zagrebačkog Županijskog suda o istražnom pritvoru, notorni Milan Bandić pušten iz Remetinca na slobodu, iako je kršio uvjete jamstva i utjecao na svjedokinju Vidu Demarin. Ustavnosudskim aktom i onih nevjerojatnih 15 milijuna solidarne Hanžekovićeve jamčevine za prijatelja i suradnika Bandića,  ponovo je vraćeno u depozit suda kao valjana garancija. Pa se  zagrebački gradonačelnik, kojemu sud ne dopušta konzumiranje funkcije, ali mu, dakako, ne odriče izborima stečeni gradonačelnički status, može slobodno šepuriti gradom kojim upravlja već 12 godina manirom feudalca koji svoje leno troši po slobodnoj volji i vlastitim prioritetima. Koji su, sumnja se, Grad Zagreb stajali štete od oko 20 milijuna kuna… Štoviše,  Bandić sada ima i aureolu sveca, „žrtve“ montiranog političkog procesa, koja ga čini dodatno karizmatičnim i hrvatskom narodu bliskim. Jerbo, ovaj narod, ma kako to vulgarno zvučalo, cijeni one što imaju, a kako i ne pitajku, makar bilo i na njihovu štetu…

Ustavni sud drži da Bandić nije ni smio biti ponovo pritvoren niti golema jamčevina uplaćena jer se radi o sasvim novim kaznenim djelima, odnosno  antidatiranje umjetnina nema veze s istragom u kojoj su one otkrivene. Kako bilo, Bandić je slobodan, jamčevina na mjestu i sada ima novu  priliku „disciplinirati“ svjedoke koji su se, poput gđe. Demarin, predsjednice upravnog vijeća Zaklade za pomoć oboljelima od cerebrovaskularnih bolesti, oteli kontroli. Pa je istražiteljima denuncirala svoga gradonačelnika kao poticatelja na kazneno djelo krivotvorenja iskaza, jer da je u dva navrata od nje tražio da promijeni iskaz i potpiše dokument kojim tvrdi da je imala privremeni zastoj rada centra za pamćenje, a umjetnine zapravo pripadaju Zakladi,  Bandić ih je samo pažljivo zbrinuo…

Nedopuštena referendumska inicijativa?!

Pustimo Bandića, ta ionako je on tek plod hrvatske percepcije demokracije i izborne volje građana. Ustavni sud s gđom. Omejec na vrhu stola, odlučio je ovog tjedna i o referendumskoj inicijativi 17 sindikata o zabrani outsourcinga proglašavajući je – nedopuštenom! O.k., sud se pitalo, sud je svoje očitovanje rekao, ali ta terminologija o nedopuštenosti neke građanske inicijative, doista zvuči opako, prerestriktivno, gotovo prijeteći. Nije ni čudo da je Željko Stipić, koordinator akcije, izjavio kako je ova odluka sumrak neposredne demokracije, njezina smrtna presuda… Zanimljivo, o outsourcingu građani ubuduće ne bi smjeli ni promisliti, jer, sad znamo, to je nedopušteno, ali sjećate se, kad je bila u pitanju jedna druga, posve regresivna građanska inicijativa o braku kao savezu isključivo muškarca i žene, referendum je bio legitiman i opravdan zahtjev. Kvaka 22 je u tome što je Vlada  Zorana Milanovića ne čekajući sporovozno ustavnosudsko odlučivanje, odustala od izdvajanja pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru, pa je bilo potpuno bezbolno prikočiti kod ove sindikalne akcije. Outsourcinga ionako do daljnjega neće biti, jer je Kukuriku vlada u međuvremenu pod pritiskom kapitulirala, pa je baš zgodno reći kako je referendumski pokret otpora u toj stvari – neumjesan, pardon, nedopušten.

Ustavni sud kaže da bi sindikalni prijedlog koji pretendira na zabranu outsourcinga, a za koji je prikupljeno preko 600 tisuća potpisa građana, „zamrznuo“ radnopravne pozicije dijela zaposlenika u javnom sektoru kao nepromjenjive. A Sud drži da Sabor i Vlada imaju isključive ovlasti u pitanjima koja su relevantna za državni proračun, pa se izbor mjera prepušta njima, pod uvjetom poštivanja demokratske procedure i vladavine prava. Je li to novo pravilo US-a?

Omejec ga (Milanovića) nije voljela…

Odluka Zorana Milanovića nije impresionirala, gotovo ni zainteresirala. Jer, ništa se njome ne mijenja, a outsourcing je reforma, veli premijer, koja teče, o tome će se odlučivati prema potrebama, ali nikako  ne preko leđa radnika. Koliko buke ni za šta!? Kao da netko ima na umu ogaditi demokraciju ovom narodu, ušutkati ga, ugasiti u njemu referendumske baklje…

Neki  otvoreno prigovaraju šefici US-a da je u samo tri mjeseca čak pet strateških vladinih odluka zablokirala, bilo ukidanjem ili odgodom, kao da joj se Zoran  Milanović nečim posebno zamjerio.  Riječ je o privremenom ukidanju kurikuluma zdravstvenog odgoja, što je tadašnjeg „kukuriku“ ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića  toliko isprovocirao da je javno etiketirao Ustavni sud kao politički. Pa je u paketu s premijerom zaradio poduku od predsjednice suda Jasne Omejec koja im je poručila da na njima nije da komentiraju odluke US-a, nego da ih provode!

Tu je i odluka o stopiranju retroaktivnog oporezivanja dividende, pa ukidanje Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja i usklađivanje udžbenika s novim pravopisom, pa odgoda primjene Zakona o PDV-u na dnevne novine po kriteriju „25 tisuća riječi“ za manji PDV… Sve je to podgrijavalo dojam kako Jasna Omejec kao čelna figura Ustavnog suda ima određeni animozitet spram Milanovićeve vlade, pa joj gdje god može, posoli ranu. Takve teze  demantira izjavom da „nijedna odluka koja čuva ustavne vrijednosti, ne može biti na štetu nijedne hrvatske vlade“…

Mat za Josipovićeve ustavne promjene

Matirala je Omejec i Ivu Josipovića potkraj njegova predsjedničkog mandata, kada ga je u kampanji diskreditirala izjavom (na HTV-u) da predsjednik Republike nije onaj koji može samostalno raspisati referendum o ustavnim promjenama, nego to može učiniti samo na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera. Što je dodatno kompromitiralo Josipovićeve odnose s Milanovićem, ali i demagošku potku njegove kampanje, jer, Omejec je zasigurno bila u pravu kad je tvrdila kako Ivo Josipović vrlo dobro poznaje ustavni okvir i proceduru za ustavne promjene.

Ostat će zabilježeno i da je u njezinom predsjedničkom mandatu Ustavni sud ocijenio da krizni porez, koji se pogrdno nazivao haračem, nije neustavan. Iste te godine je US odlučio, unatoč 700 tisuća potpisa građana, da nema osnove za raspisivanje referenduma o Zakonu o radu, koji je tada vehementno podupirao i SDP, a Omejec zaradila etiketu Sanaderove produžene ruke. Stvari će se kasnije stubokom promijeniti, a Milanović zauzeti onaj isti gard spram ZOR-a kakav je imao i Sanader…

U mandatu“ liberalke“ Omejec pukla je i bruka oko renovinaranja zgrade Suda i namjere da se prostor opremi superluksuznim, skupocjenim namještajem od ebanovine, koji je stajao pet milijuna kuna, ali je pod medijskim pritiskom ekscentrično renoviranje na trošak poreznih obveznika palo u vodu…

Odbijenica Glogoškom

Odbila je poziv Đure Glogoškog da sudjeluje u raspravi o donošenju ustavnog zakona o pravima hrvatskih branitelja napominjući kako Ustavni sud ne može sudjelovati u rješavanju problema političke naravi. A na opasku kako je njezino ime i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović spomenula u tom kontekstu, izrazila je sumnju da bi predsjednica imala što s time. Inače, prilikom inauguracije Kolinde Grabar Kitarović nije uspjela kontrolirati emocije, pa je, posve neprimjereno funkciji predsjednice Ustavnog suda pala u zagrljaj prijateljici i gotovo se na pozornici rasplakala…

Ipak, od svega što spada u neku vrst profesionalnog miraza čelnice Ustavnog suda Jasne Omejec, najcrnja točka je odluka o puštanju na slobodu Branimira Glavaša koji je u mostarskom  zatvoru odležao pet godina zbog optužbe za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku 1991. g. Ustavni sud je nakon pet godina uvažio Glavaševu tužbu i zbog proceduralnih razloga, koje je pet godina utvrđivao, poništio pravomoćnu presudu, a postupak vratio na početak, ne ulazeći u meritum predmeta. Glavaševo oslobađanje, povratak u Osijek, paradna, cinična šetnja Hrvatskim saborom, vrijeđanje zastupnika, prije svih Milorada Pupovca, govor mržnje i besprizorno šamaranje zdrave pameti i morala ove zemlje, spada u red najskandaloznijih odluka Ustavnog suda. I Jasne Omejec kao njegove predsjednice. Koja je priznala kako je to jedan od najtežih i najsloženijih predmeta u njezinih 15 godina rada u Ustavnom sudu. Sud se, kazala je, bavio isključivo pitanjem je li ispravno primijenjeno  međunarodno ratno pravo 1991. kad su buknuli oružani sukobi u RH.

Političarka Omejec , “format” za Josipovića

Ova je odluka podijelila struku, pa su joj aplaudirali „autentični Hrvati “ okupljeni oko Akademije pravnih znanosti,  a od nje se otvoreno distancirali vodeći pravni stručnjaci. Za suđenje Glavašu trebalo je, unatoč svjedocima i inkriminirajućim dokumentima, više od 20 godina. Za odluku Ustavnog suda o proceduralnom propustu koji kompletno suđenje diskreditira , pet godina. Ima li uopće volje da se taj proces ikad dovede do kraja? S ovakvim Ustavnim sudom, malo je vjerojatno. US već duže vrijeme nije popunjen, jer se oko imena dvaju sudaca politički predatori ne uspijevaju dogovoriti. A u prosincu, uoči parlamentarnih izbora, šestorici sudaca ističe mandat. Jest da imaju pravo raditi još šest mjeseci nakon regularnog isteka mandata, dok se ne izaberu novi suci, ali,  ako smo na samo dva suca čekali toliko, zamislite kako će tek biti teško usuglasiti imena čak šestorice..

Jasna Omejec politici sve duguje. S politikom je došla. No, s takvom koja će je i u najvećim valovima održati na površini. Uvijek se može poput Ive Josipovića posvetiti znanosti i vratiti svojoj izvornoj profesiji. Predavati na Pravnom fakultetu.  A može, po uzoru na kolegu Josipovića, i osnovati stranku. Ili mu se priključiti. Bez obzira na neka neslaganja. Što bi bilo praktičnije. I jeftinije. Trebalo bi riješiti samo problem taština. I hijerarhije. Jer, jednom predsjednik, uvijek predsjednik(ca)…