Razgovor s pjevačem, gitaristom, tekstopiscem i frontmenom grupe Pavel, koja u subotu prvi put nastupa u Šibeniku.
Aljoša Šerić (Foto: Facebook)
Aljoša Šerić netipična je glazbena pojava na ovdašnjoj anoreksičnoj sceni. Ne zato što je u stvarnom svijetu odvjetnik, već stoga što je svoju čistu indie-pop poetiku pokušao „podvaliti“ još prije jedanaest godina prvim albumom Ramireza, što je naišlo na oduševljenje kritike, no publike je, poglavito izvan metropole, uvijek nedostajalo. U međuvremenu je i Hrvatsku zapljusnuo val glazbene indie filozofije, a Šerić se, ovoga puta s Pavelom, ni kriv ni dužan našao na postolju domicilne indie/pop/rock scene, ne odmičući cijelo to vrijeme previše od vlastitih vizija melankoličnih muzičkih i tekstualnih slika.
Pavel u subotu, 28. siječnja, prvi put nastupa u Šibeniku, u klubu Kuglana. Tim povodom, slijedi kratka razmjena misli s Aljošom Šerićem…
Osijek, Gospić, Šibenik, pa Zagreb. Dakle, svira se. Budući da pamtim obraćanje javnosti od prije tri i pol godine, u kojemu je upokojenje Ramireza opravdano riječima: ‘Ne želimo biti još jedan bend koji snima albume, a kojeg nitko ne sluša i ne zove da nastupa’, čini se da si s Pavelom situaciju konačno uspio okrenuti u svoju korist?
Imamo više poziva za nastupe nego što je to imao Ramirez definitivno, čak sam i ja promijenio svoj prvotni stav kako mi se ne svira bilo gdje i bilo kad. Istina je da više uživam u samačkom, autističnom procesu pisanja pjesama ili radu u studiju, ali počeo sam pronalaziti i zadovoljstvo u koncertiranju, pogotovo ako je publika srdačna i ako iskreno uživaju. Ne mora bit ludara ili kolektivni orgazam, dovoljno je da ukažu poštovanje i slušaju, da ne pričaju na tihim pjesmama.
A sad su tu još i udarne nominacije na predstojećem Porinu… S obzirom na to da je dojam (barem moj) bio da je Pavel tvoj izgovor za usputno bavljenje glazbom, dok se danju baviš svojim ‘pravim’ poslom, situacija se s vremenom poprilično uozbiljila. Je li, dakle, Pavel ‘narastao’ više nego što si planirao i očekivao?
Malko se izmaklo kontroli, al’ i ja i gotovo svi ostali članovi benda imaju sreću pa su im nadređeni OK ljudi koji razumiju ono što radimo. Hrvatska se nije razduljila, pa se još uvijek stigne obići za vikend.
Kao objasniti povećano zanimanje za umjetničke dosege tvoje poetske duše i tvoje vizije glazbenog djelovanja? Je li riječ o globalnom valu kojeg je ovdašnja scena zajahala, a publika konačno prihvatila?
Nemam pojma, dogodila se valjda neka kritična masa ljudi koja cijeni ono što radim, postali smo vidljivi, Pavel je zamijećen i to je dobro. Najgore je kad prolaziš lišo i ispod radara, frustrira kad vičeš u slušalicu, a s druge strane se vrti Clayderman u loopu. Smisao glazbe je komunikacija, a ona je uspostavljena, idemo dalje.
Aljoša Šerić (Foto: Facebook)
Tvoj izdavač te, pogotovu nakon objavljivanja aktualnog albuma ‘I mi smo došli na red’, voli nazivati kantautorom, htijući te valjda svrstati u rastući i sve popularniji ovdašnji glazbeni pravac. Je li zbilja tvoja glazbena budućnost stajati sam s gitarom na sceni?
Nikako i vjerojatno nikad. Odnosno da pojasnim, nemam problem, a to sam i već i radio, da u nekom trenutku na koncertu u jednu-dvije pjesme ostanem sam na sceni s gitarom, međutim sve više od toga je smor i dosadno. Polazim od onoga što ja volim slušati, nikad mi nisu držali pažnju dulje od 20 minuta kantautori s gitarom. Nakon te inicijalne ugode da slušaš nešto čisto i nepatvoreno uslijedi dosada, uvijek priželjkujem čuti makar čelo, klavir, šuške, bongose, sam u glavi počnem slagat bendovske aranžmane kao Mark Ruffalo u filmu „Begin Again“. Dakle, shodno tome uvijek ću biti okružen drugim sviračima.
Zadnje mjesto gdje sam te očekivao ugledati je Splitski festival, gdje si prošlog ljeta predstavio singl ‘Autentično osrednji’. Je li to bila neka kul hipsterska fora, provokacija, ruganje… ili sam ja samo pun predrasuda prema takvim manifestacijama?
Nije bilo radi provokacije, osim da isprovociramo da se na festivalima pojave i neki meni dragi autori i bendovi koji bi mogli popraviti krvnu sliku takvih manifestacija. To smo i uspjeli sa Zagrebačkim, da se mi nismo pojavili prošle godine ne znam bi li se naši frendovi iz Detoura pojavili ove godine. Splitski festival je dio mog identiteta, ne samo glazbenog, festivalska glazba osamdesetih je bila utoliko formativna koliko i Vučko, Eurokrem, Mastersi ili Toni Kukoč i Niki Lauda. Kad uzmeš to sve u obzir, nisam mogao da ne odemo na festival, ne isključujem mogućnost da se i opet jednom ne prijavimo.
Nedavno si još postao i član tima u ‘The Voiceu’. Pa evo još jedno ‘predrasudno’ pitanje: kako se autor ‘čije albume nekad nitko nije slušao’ osjeća i snalazi usred mainstreamskog, da ne kažem estradnog okruženja?
Iznenađujuće dobro, prvo zaslugom našeg tima koji čine Dečak i Maja iz Detoura, a drugo jer imamo priliku raditi sa sjajnim pjevačima. Osim toga, ovo je prvi talent show koji ne stavlja naglasak na loše, koji ne potencira falšpilere, ne izruguje se i ne sprda ni sa kim. Moram spomenut kako sam i sam pobijedio neke predrasude uvjerivši se kako su neki medijski prostituirani likovi zapravo sasvim ispravni i dobri ljudi, dapače bolji i zdraviji od kojekakvih indie kužera i hipsterskih cinika s kojima se susrećem u nekom „svom“ svijetu.
