Plakat za prvo pariško kino – Wikipedia
Prije točno 120 godina u pariškom Gran Caffeu je na neki način otvoreno prvo komercijalno kino na svijetu. Na isti datum danas, u središtu Šibenika, ali i u mnogim drugim gradovima u Hrvatskoj, u ovom trenutku nema otvorene niti jedne kinodvorane u kojoj se prikazuju filmovi, a glavnina je negdašnjih kina nejasno privatizirana, prenamijenjena, srušena ili zapuštena.
Dva genijalna brata Francuza – izvor Wikipedia
No vratimo se vedrim počecima: nadaleko poznata braća Auguste i Louis Lumiere, domišljati i poduzetni Francuzi, priredili su 28. prosinca 1895. godine prvu poznatu komercijalnu projekciju na kojoj se uz kupnju ulaznica sakupilo 120 pra-gledatelja, a kako bi pogledali deset kratkih filmova koji su trajali otprilike po minutu.
Vlak gazi iz platna
Kako je već poznato, najupečatljviji među deset pra-dokumentaraca je bio onaj nazvan Ulazak vlaka u stanicu, a koji je prikazivao upravo to: ulazak vlaka u željezničku stanicu. Vješto snimljeni kadrovi ulaska lokomotive na željezničku postaju prestravili su tada veći broj gledatelja, koji su od straha za goli život, plašeći kako će ih pregaziti vlak s platna, glavom bez obzira pobjegli van iz Indijskog salona u pariškom kafeu, uz glazbenu pratnju pijanista.
Inače, braća Lumiere su iste godine nešto ranije izumili uređaj nazvan kinematograf koji je bio lako prenosiv i relativno lak za rukovanje, pa je u svega nekoliko mjeseci rukovođen prvim obučenim kinooperaterima iz Pariza film krenuo u osvajanje svijeta i otvaranje kinodvorana diljem planete. Rezultat znamo, film je postao jedan od najkomercijalnijih vidova zabave, te izvrstan alat za umjetničko izražavanje, pa je proglašen sedmom umjetnošću.
Umjetnost, propaganda i zarada
Ali je postao i podesno sredstvo za zgrtanje enormnih zarada i propagiranje i ostvarivanje političkih ili nekih drugih ciljeva. Jedan od takvih aktualnih primjera u kojem se propaganda i zarada kombiniraju je američki igrani film Intervju prilično stupidne radnje o dvojici novinara koji žele intervjuirati sjevernokorejskog diktatora, no vrbuje ih CIA s naredbom da prilikom intervjuiranja na njega obave atentat.
Nadalje, u filmu koji je na sebe vješto pažnju skrenuo navodnom hakerskom diverzijom, potom zabranom prikazivanja i tobožnjom prijetnjom sjeverne Koreje, diktator dvojicu žurnalista gađa bojevim glavama, a oni bježe u tenku i tome slično…
No imamo mi i svojih problema, a jedan od takvih je posebno izražen upravo u Šibeniku. Nakon dugih deseteljeća u kojima su generacije Šibenčana uvijek bile u prilici pratiti zbivanja iz svijeta filma u tri do pet otvorenh kino-dvorana, početkom 21. stoljeća je grad ostao bez ijedne funkcionalne projekcijske sale. Tako je i danas – 120 godina nakon otvaranja prve kinodvorane u svijetu.
Očerupane i prazne dvorane
Nakon što su generacije mladih Šibenčana više od desetljeća bile zakinute za doživljaj kino-predstave, stanje se tek donekle popravilo otvaranjem tzv. multipleks dvorana u trgovačkom centru na periferiji grada. A nekadašnje dvorane u središtu grada su i dalje ostale prazne, bez ikakve svrhovite svrhe, ako izuzmeno nečiji nekretninski potencijal.
Podsjetimo ukratko, nekadašnje kino Tesla zjapi prazno, očerupano, neuređeno i zapušteno, a nakon što je navodno lokalni poduzetnik J.S. Jolly došao u njegov posjed, namjeravajući na njegovom mjestu sagraditi poslovno-stambeni kompleks. Bivše kino Šibenik, najveća gradska dvorana, navodno je privatizirano još devededesetih, kada je do vlasništva bivšeg kinopodzeća došao poduzetnik G. Šarić.
Šibensko kino Tesla nekada davno – Wikimedia commons
Umjesto da je prikazivao filmove, u filmskom obratu je preuzeo ulogu naplaćivaća nautičkih vezova na najatraktivnijem dijelu šibenske rive za koji mu je na dugi rok dodeljena koncesija. Tada mu je palo na pamet da kino sruši i u njemu uredi praonicu rublja i tuševe za nautičare. Ta je zamisao zgrozila tadašnju hrvatsku kulturnu javnost, a dojmila se i šibenskog umjetnika Arsena Dedića, koji je o tome objavio jedan prozni zapis (vidi na kraju teksta).
Od kina do pizzerije
Ipak, nije se ostvarila, no tamo je sad u dijelu prostora pizzeria odnosno mogući disco-klub za kojeg se u javnosti kao voditelj predstavljao čelnik HVIDRE J. Periša. Nadalje, u jednoj od negdašnjih dvorana je sada katolički dom koji uglavnom zjapi prazan, a postoji mogućnost kako će se u jednoj od dvorana jednog dana ipak prikazati neki film – u dvorani kino Odeona na rivi. Tamo pak gradske vlasti već desetljećima govore o otvaranju ‘multimedijalne’ dvorane, a sada su, eto, u tijeku radovi na ojačavanju statike dvorane.
Na žalost, nisu iskorištena ni bespovratna sredstva koja su posredstvom Hrvatskog audivizualnog centra bila dijeljena za nabavku digitalnih projektora kojima je opremljeno 29 dvorana po gradovima i selima diljem Hrvatske. Naposljetku, jedini zdravi javni kontakt s filmskom umjetnošču događa se na pomno smišljenom programu projekcija umjetničkih filmskih ostvarenja koja srijedom navečer u gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić već niz godina entuzijastično priređuje Nikica Šupe.
Kino Odeon danas – foto Grad Šibenik
Među najstarijima – šibenski film iz 1898. god.
A koliko je apsurdno što Šibenik nema zasluženu jednu dvoranu govori i podatak kako je jedan od prvih filmskih zapisa u ovom dijelu Europe snimljen upravo u Šibeniku – 1898. godine (!) – kada je Lumièreov snimatelj Alexandre Promio snimao manevre austro-ugarske mornarice u Puli i Šibeniku, a koji su sačuvani u pariškom arhivu Društva Lumière.
Nadalje, još jedan podatak – Snimak luke u Šibeniku iz 1904. godine engleskoga snimatelja Franka Storma Mottershawa je najstariji sačuvani filmski dokument u Hrvatskoj kinoteci.
I za kraj, umjesto zaključka, evo i proznog teksta autora Arsena Dedića nazvanog Hladni rat, nastalog nakon što je doznao kako se od kina Šibenik namjerava sagraditi praonica. Tekst je objavljen u časopisu Vijenac, u broju 207 od 7. veljače 2002., a dostupan je i na internetskim stranicama Matice Hrvatske. Pretpostavljamo kako se Šibenčanin Arsen Dedić neće ljutiti zbog objave, pa u cijelosti poput odjavne špice objavljujemo njegov tekst posvećen šibenskim kinima, odnosno onome što je od njih ostalo.
KRAJ
Arsen Dedić – foto TRIS/H. Pavić
Arsen Dedić: HLADNI RAT
Zatvoreno posljednje šibensko kino
Otvoreno je oko 1963. Posljednji odigrani film je »Posljednja volja«. Po zatvaranju kina tu će se izgraditi kupaonice i gnjusilišta u korist Marine u izgradnji (do ljeta).
Zatvoreno posljednje šibensko kino
Kino Sloboda
Otvoreno 1929. u funkciji Katoličkog doma (do 1945.)
1946. otvoreno je Kino Sloboda.
1965. zatvoreno je.
Nakon toga je stovarište i dućan za prodaju žalobnih tepisona. Vidio sam ih.
Majka me vodila u Kino Sloboda. Ona je u životu vidjela
samo dva filma: Muka Isukrstova i (samnom) Zmajevo sjeme
(Pearl Buck).
Obnevidjelu od plača jedva smo je vratili kući.
Ali to je naša ulica — Težačka, Šibenskih glazbara.
Bio sam šibenski glazbar.
Omiljeni filmovi: Sin puka, Podvig obavještajca, Timur i
njegova četa, Tahir i Zuhra, Treći udar (drugih nema).
Dobro smo i ispali kako nam je bilo.
Sredinom devedesetih prostor Kina Sloboda vraćen je
Crkvi. Ponovo je Katolički dom.
Čuje se zasun.
ZATVORENO!
Kino Dvadeseti april (danas Odeon)
Zgrada u vlasništvu TLM-a.
Turoban prostor nadohvat moru.
Kino je otvoreno 1961.
Devedesetih se pretvara u multimedijalni hodnik.
Politički skupovi, dječja događanja…
Provjeren manevarski prostor za manekenke.
Čuje se zasun.
ZATVORENO!
Bilo je i pokusnih proboja u ljetna kina.
Igralište Partizana. Koji metar od moje kuće.
Kum 1.
Gabi kaže da je obitelj u pravu i da bi i ona tako.
Glazba — Nino Rota. Trebao sam studirati kod njega, ali moja obitelj
nije imala ni krajcara.
U vrijeme Dječjeg festivala između dviju kuća u Zagrebačkoj
ulici razapne se platno — kao jedro.
Djeca gledaju filmove.
Oni koji sjede na nižim stepenicama, sve filmove vide sa
obratne strane.
Kino Tesla
Otvoreno 1921. Vlasnik je gospodin Ivan Fulgosi.
1946. prisvojila ga je država.
1990. kino je zatvoreno. Aparatura, drvene stolice i ostalo
razneseno je bez tragova i živih svjedoka.
1990-2000. postaje alternativno vježbalište.
Krajem devedesetih sve rjeđe, jer su gušća kiša i rastresito
krovište učinili svoje.
Kino je samo sebe izlilo.
Ali kišilo je i ranije.
Gledali smo Put nade (P. Germi). Glazba Rustichelli.
Na nas je padala kiša. Ona je otvorila svoj mali kišobran.
(»Taj kišobrančić njen«). Gledali smo i dalje.
Sa svih strana urlici — zatvori ga!
Ali nježna družica se nije dala.
Gostuje Kinoteka. Prvi put vidimo Ekstazu i prekrasnu
H. Lamarr obnaženu na jezeru.
Dolazi veliki Svengali. »Ovaj zmija, deca proč, od repa
do glave… Ovaj zmija, deca proč, od glave do repa…«
Ona se ni do danas nije sabrala od čudesa, koja je nudio
Kad sam je posljednji put vidio?
Dolazi nepoznati apšisani opsjenar. Izvodi s nama
masovnu hipnozu. (Ali tko bi mene uspavao.)
Moja družica je zaspala. Jedva su je probudili i razdvojili
joj ruke.
Nema Krste, Nema Berta koji je svojim raskošnim, neobaroknim
rukopisom ispisivao naše filmske plakate.
Čuje se zasun.
ZATVORENO!
Kino Šibenik
Otvoreno je oko 1963.
Posljednji odigrani film je »Posljednja volja«.
Po zatvaranju kina tu će se izgraditi kupaonice
i gnjusilišta u korist Marine u izgradnji (do ljeta).
Posljednji put sam tu nastupio pred koju godinu.
Bila je proslava najstarijeg šibenskog čuda od
djeteta. Gospodin Mate Gulin je obilježio 40 godina
umjetničkog rada.
Čuje se zasun.
(vl. g. Šarić)
ZATVORENO!
Znači:
u budućnosti
djetinjstvo bez kina
kino bez doma
zavičaj bez kina
pervertiti
i jednokratni ljubavnici
svi ostaju bez
KINA
