Ilustracija
Uf, kampanja! Puno neiskrenosti, olako danih obećanja, fingirane empatije s ugroženima, populizma, euforičnosti… Tko će to izdržati, a da mu i dodatno ne pojača prezir spram političkih elita koje „svoj narod ljube“ od izborne prigode do prigode. Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Milan Kujundžić i Ivan Vilibor Sinčić, četiri jahača hrvatske apokalipse žestoko su stali mamuzati pučane, svojim prigodnim porukama kojih će se već sutra jedva sjećati, ili nas eventualno uvjeravati kako to nisu nikad rekli, kako je sve izvučeno iz konteksta. Nema ih puno. Tek kvartet odabranih i pripuštenih u arenu potpisima građana, koji jedva da od njih očekuju više od onoga što sada imaju, ali se nadaju da neće biti manje. Sve je više onih koji nikome ne vjeruju, ali kao svjesni građani žele participirati u demokraciji koja se teško gradila.
Razumije se, kao aktualni šef države Josipović je u prednosti koju protukandidati često nazivaju zlouporabom položaja. No, to je ipak pretjerano, makar u smislu pojavljivanja u javnosti, jer Ivo Josipović je aktualni šef države sa svim ovlastima i zadaćama koje su mu u opisu posla. Ali bi se o financijskom aspektu njegove predkampanje dalo razgovarati…
Josipović: Takav sam kakav sam, i takav ću ostati…
Josipović se doima nekako umorno, kao da ga je netko natjerao na sudjelovanje u utrci za drugi mandat, pa sada tu igru odrađuje traljavo, nemušto, bez emocija i srčanosti. Bljutavo. Da je ovo njegova prva trka za predsjedničku lentu, na Pantovčak ne bi stigao. No, honorira mu se minuli rad, iako mnogi tvrde da se i nema čime pohvaliti, da je više statirao negoli aktivno moderirao politički život u zemlji. Samo, mnogi ga percipiraju kao finog gospodina, čovjeka koji ne podiže ton i uvijek lijepo govori. A za one koji se ne bave političkim analizama, a nisu vezani ni stranačkom stegom, to je sasvim dovoljno da mu dadu svoj glas. Srećom po njega da kampanja traje rekordno kratko, jer, realno, na duži rok ne bi imao što reći, a dosadilo bi mu se i pred građanima „klanjati“…
Za simboličnu startnu točku svoje kampanje odabrao je Trg Maršala Tita, kao i prije pet godina, želeći posredovati biračima ključnu poruku – dosljednost u odnosu na antifašizam i ulogu Josipa Broza u povijesti hrvatskog naroda. Za promjenu, potporu mu je došao pružiti i premijer Zoran Milanović. Vjerojatno da izostankom ne razbuktava negativne spekulacije o opstrukciji kampanje službenog SDP-ova kandidata…
– Netko bi da sam žešći, neki da sam manje žestok, ali ja sam takav kakav sam i takav ću ostati – poručio je potaknut primjedbom da je bio neodlučan i pasivan u pokretanju bitnih tema za hrvatsko društvo. Ako ništa drugo, mora mu se priznati da je iskren…
Grabar Kitarović: Ja sam ta!
Kolinda Grabar Kitarović, HDZ-ova kandidatkinja, s kojom se ni danas mnogi u stranci ne mogu pomiriti kao izborom, otputila se u izbornu trku s Grobnika, točno u ponoć. Teatralno. Nepotrebno. Populistički.
Ilustracija
Teško se oteti dojmu da NATO-dama naprosto igra rolu koju su joj odredili stranački redatelji ne vodeći računa o njezinim glumačkim sposobnostima. Preskromnim. Kolinda je neuvjerljiva, folklorno bučna i euforična, prenaglašena u pokretu i tonu. Ukratko, kontraproduktivna. Previše galami, jer joj je netko rekao da dinarski mentalitet voli agresivnost, pa makar kad dolazi i od žene „u hlaćama“. Zato je svojedobno, podilazeći tom dijelu hrvatskog biračkog tijela, grmila kako se neće libiti lupiti šakom o stol i hrvatskom premijeru… Posve neprimjereno, deplasirano i promašeno. Sada je retoriku personalizirala. Ali ton i dalje ne prati sliku…
– Ja sam Kolinda, žena iz naroda, ja sam vaša i bit ću vaša predsjednica! Dosta je bilo vođenja Hrvatske u propast. I onaj koji hoće biti fikus, neka sjedi doma kraj prozora, neka prepusti mjesto onome tko zna, može i hoće, a ja vam kažem: Ja sam ta!
Hm. Teško. Mora biti da je čak i od dijela vlastitog stožera izazvala podsmijeh, a u dobrom dijelu stranke, svakako i zlobne komentare. Kolinda je podkapacitirana za ovakve utakmice, djeluje potpuno neiskreno, suviše razmetljivo, poput trećerazredne glumice koja je po svome talentu trebala ostati na amaterskoj sceni.
Njezini kasnonoćni obilasci radnika u trećoj smjeni, pekara, škverana… pomalo su karikaturalni, politički folklorni. U njezinoj želji da se promovira kao žena iz naroda i za narod, ostaje samo želja… Kolinda to objektivno nije, ma kako glasno klicala o tome.
Kujundžić: Meni je ovo pjesmica
Milan Kujundžić, arhetipski hrvatski domoljub, kršćanski nacionalist po mjeri desnice, suviše je predvidljiv, sklon političkom verbalnom kiču, i nekako se doima kao da dolazi iz neke davne prošlosti. Kampanju je otvorio iz Vukovara, domoljubnim budnicama i “izvorno hrvatskim” tamburicama, ne ostavljajući biračima baš ni najmanje prostora za maštu. Što ima za reći taj to i kaže, ali u jednoj arhaičnoj političkoj maniri, koja ostrašćenim desnim biračima može imponirati, više zbog kičene nacionalističke retorike i lakoklizećeg govora, negoli razumijevanja njegovih implikacija.
Predstavlja se, poput Kolinde, kao čovjek iz hrvatskog naroda, hoće reći, običan mali čovjek koji je teško sticao ono što ima, jer njemu nitko nije crveni tepih prostirao, od malih je nogu radio 15 -20 sati na dan i ovo mu je pjesmica. Misli na kampanju i napore koje iziskuje. Bio je u HDZ-u, ali s njima se razišao. Danas im oponira i konkurira. Pitanje je samo do kada…
Aktualni izborni zakon Kujundžić drži leglom političke korupcije i razvlaštenja naroda u procesu odlučivanja. Kampanju kani voditi oštro i odlučno, ali se neće služiti udbaškim, obavještajnim sredstvima i metodama. Tko hoće, izgleda da Kujundžić znade. Ali, tome „Hrvatska zora“ neće svanuti, kao da je htio poručiti.
Sinčić: Moje biračko tijelo je 98 posto građana, samo to ne znaju…
A mladi Ivan Vilibor Sinčić, aktivist „Živog zida“, iznenađenje ovih predsjedničkih izbora, odlučio se na kampanju redovnim, klasičnim sredstvima civilnog društva čiji je i sam aktivni sudionik. Krenuo je u prosvjed pred Markovim trgom, kao da se radi o još jednoj antideložacijskoj akciji „Živog zida“, a ne predsjedničkim izborima. Mladost i neiskustvo njegov su objektivni hendikep, ali istodobno i faktori na kojima će pridobiti dio birača. Mladih ljudi, generacije razočarane u iskompromitirane političke elite, site uvijek istih lica i starih političkih lisaca, dijela udruga. Nedovoljno. Ali, Sinčić je već ulaskom u kvartet legitimiranih predsjedničkih kandidata postigao uspjeh. Veći i od njegovih očekivanja. A sad bi, razumljivo, htio još… No, ne u ovom svijetu, ne na Balkanu, ne u društvu parademokracije i partitokracije…
Sinčić (nezgodnog li prezimena za političkog takmaca, nota bene, potencijalnog predsjednika!) smatra da je na popisu birača bar pola milijuna duhova. Ali ga to ne zabrinjava. Pa ni to što je i lopta i gol u „njihovim rukama“ (etabliranih stranačkih kandidata). U pobjedu, veli, ne sumnja. No, to je daleko od istine. U pobjedu sumnjaju i oni kod kojih su, kako kaže, i sukno i škare, a nekmoli on, nadobudni, revolucionarni aktivist koji drži da njegovo glasačko tijelo čini 98 posto građana ove zemlje, samo to većina njih ne zna… (?!) Zalaže se za monetarni suvrenitet, protivi ovršnom zakona, deložacijama, zagovara lustraciju svih ratnih i privatizacijskih profitera, nesposobnih političara, propagira gandijevske metode, vjeruje u univerzalna civilizacijska načela, a ne trenutne zakone. Kampanja je za njega prilika da se predstavi građanima i s njima upozna, ne mogućnost za rasipanje novca poreznih obveznika. Skroman mladi čovjek, za skroman rezultat u društvu skromnih vrijednosti…
I gdje smo, dakle? Nakon bučnih ideoloških prepucavanja i etiketiranja, sve bu isto, ko i ranije…
