John Lurie, Roberto Benigni i Tom Waits kao zatvorenici u filmu Down By Law J. Jarmuscha (printscreen)
Iz Berlina stiže jedna zanimljiva vijest koja može biti od posebne važnosti za stanare domaćih zatvora koji su se u svom donedavnom životu na slobodi nalazili na rukovodećim funkcijama i čelnim pozicijama u političkim strankama, ministarstvima, vladama, javnim poduzećima, jedinicama lokalne samouprave… ali i za naše nezaposlene itd. Možda bi ovi prvi, da su ovu vijest čuli ranije, radije ostali unutar žice, nego se upinjali izaći iz pritvorskih jedinica uz astronomski visoke jamčevine.
Naime, kako javljaju njemački mediji, a prenosi The Guardian, skupina zatvorenika u jednome zatvoru u Berlinu je osnovala svoju sindikalnu organizaciju – odnosno prvi poznati sindikat za zatvorenike na svijetu. Takvo što moglo bi se dogoditi i u Hrvatskoj, pri čemu bi gore navedeni zatvorenici s dokazanim iskustvima rukovoditelja mogli postati sindikalni čelnici. Osim toga, političarima i sindikalnim čelnicima se često isprepleću putevi, a neki od ključnih sindikalista su u međuvremenu i sami postali istaknuti političari i saborski zastupnici. Time bi se, na neki način, krug mogao – zatvoriti.
Zatvor: otvorena pitanja plaće i penzije
Kako u Njemačkoj zatvorenici i pritvorenici nemaju isuviše probema sa prenapućenim zatvorima, manjkom kvadrata u ćelijama, slabijim obrocima ili nedostatkom sadržaja kojima bi kratili dane iza rešetaka, ovi su se njemački uznici latili sindikalnog djelovanja kako bi za sebe osigurali minimalne plaće i postavili uvjete za rješavanja pitanja mirovinskog osiguranja osuđenika za vrijeme u kojem borave u kaznionicama. Ukratko žele naći odgovor na ‘otvorena pitanja’ zatvorskih plaća i penzija.
U berlinskom zatvoru Tegel u kojemu je osnovan sindikat tvrde kako obavljaju jednake radne smjene u zatvorskim kuhinjama i drugim radionicama kao i njihove kolege s istim zanimanja ‘vani’ na slobodi, pa stoga zaslužuju i jednaka radna i mirovinska prava kao i oni.
– Zatvorenici nikada nisu imali nekoga tko bi lobirao za njih i njihova prava. Zato smo se odlučili osnovati sindikalnu organizaciju zatvorenika koja će to činiti za nas – pojasnio je Oliver Rast, glasnogovornik te kaznioničke sindikalne središnjice.
Naime, u Njemačkoj, ali i u većini ostalih europskih država zatvorenici nemaju prava na minimalnu plaću ili neki drugi osobni dohodak, a niti su zahvaćeni mirovinskim sustavom, pa im zatvorenički staž, eto, ne ide u radni staž. Takvo što uljuđena Njemačka namjerava promijeniti već sljedeće godine, pa bi od siječnja 2015. godine zatvorenici trebali imati pravo na minimalnu plaću u iznosu od 8,50 € po satu ili nekih 65 kuna. To bi značilo da bi za osmosatni radni dan zatvorenik mogao zaraditi respektabilne 524 kune dnevno.
S faksa u zatvor?
Ako pak radi šest dana u tjednu, odnosno 24 dana mjesečno, njegov mjesečni dohodak bi tako mogao iznositi – 12.566 kuna. Hm…
Doduše, to je još uvijek manje od prosječne plaće nekog gradonačelnika, saborskog zastupnika, ministra ili predsjednika Vlade, no nekim domaćim zatvorenicima iz te branše bi zato ova njemačka inicijativa mogla biti vrlo zanimljiva, s obzirom da im odlazak u zatvor i tranzicija od zastupnika do prijestupnika ne bi bio tako veliki financijski šok kao što je to po sadašnjim zakonskim odredbama, po kojima u ćelijama (formalno) ne zarađuju ništa.
Ipak, sada se pojavljuje opravdana bojazan kako bi nekome od nezaposlenih u Hrvatskoj, u uvjetima prenapućenih zavoda za (ne)zapošljavanje, mogla pasti neka bizarna poslovna ideja o samozapošljavanju – u njemačkom zatvoru. Propagandna krilatica bi bila ‘S faksa u zatvor’, recimo, a ne ona poznata i diskutabilna ‘S faksa na posao’.
Primjerice, novovjeki gastarbajter bi nakon što pozdravi rodbinu i kupi kartu za Hamburg, umjesto na bauštelu, u čeličanu ili kuhinju, mogao čim se iskrca na banhoffu u prvoj pokrajnjoj ulici ukrasti nečiji bicikl ili čokoladicu u šoping centru, te onda mirno pričekati policajce. Nakon što razdragan uleti u kliješta njemačkog pravosuđa, s veseljem će dočekati prosperitetni poslovni angažman u jednom od Bundes zatvora.
‘Šaljem novce po rođaku Slavku’
– Odlično mi je. Hrana dobra: doručak, ručak, večera. Radim u praonici, plaća ide. Nemam je gdje potrošiti. Šaljem novce po rođaku Slavku. On za mjesec dana ide kući na godišnji, kad odsluži onu kaznu za krađu glavice kupusa na pijaci, pa će gore povući i brata Željana. Pozdravite sve… – stajalo bi u zamišljenom pismu rodbini zamišljenog gastarbajtera-zatvorenika.
No zbiljskim njemačkim zatvorenicima nije do ovakvog šegačenja: oni u ime novoorganizirane sindikalne organizacije unaprijed traže povišicu – od 50 centi, odnosno žele 9 eura za sat rada, čime bi po šestodnevnom radnom tjednu mjesečno zaradili 13.305 kuna.
Inače, osim potrebom za osobnim dohotkom, osnivanje sindikata opravdavaju i činjenicom da zatvorenici nakon izlaska iz zatvora bez ikakvih primanja odlaze ravno u siromaštvo, zbog čega neki opet posegnu za lakom zaradom, odnosno kriminalom. Još je gore onima koji iz zatvora izađu u poznijim godinama, recimo u osamdesetima, a nemaju nikavu mirovinu koja ih čeka na slobodi, pa ni onu najnižu u Hrvatskoj, tzv. crkavicu od nekih 850 kuna.
U povijesti je bilo sličnih pokušaja za osnivanje sindikata, vele u The Guardianu, primjerice ranih sedamdesetih prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji, no taj se svojevrsni sindikat naglo raspao nakon što su sindikalne vođe odslužile kaznu i otišle na slobodu.
Ipak, čini se kako sa zatvorskim sindikalnim organiziranjem ne ide baš sve pravocrtno: spomenuti glasnogovornik Rast se preko svojega odvjetnika požalio da mu je zatvorska uprava upala u ćeliju i oduzela dokumentaciju s potpisima zatvorenika. Naime, sindikat je registriran kao udruga građana, pa pravni zastupnik drži kako su zatvorske vlasti spomenutim činom zapravo htjeli zastrašiti žitelje zatvora i odgovoriti ih od takvog još snažnijeg udruživanja.
Uprava berlinskog zatvora, naravno, odlučno negira kako ima takve namjere.
U svakom slučaju, ova priča još nije zatvorena.
Oglas
