Novi roman Damira Karakaša ‘Blue Moon’ predstavljen je sinoć u klubu Azimut u Šibeniku. Predstavio ga je sam autor, uz pomoć harmonike i šibenskog novinara Ivana Živkovića.
U vremenu koje ‘Blue Moon’ opisuje i sam Karakaš je bio rockabilly iz provincije, a roman je, prema riječima književnika, ‘hommage’ razdoblju koje ga je i samoga obilježilo.
– U to vrijeme sam nosio kokoticu svaki dan i trošio sam jako puno vremena za njeno održavanje. S njom ništa nije bilo lako. Spavao sam s tri jastuka – jednim ispod glave, a dva sa strane, da se frizura ne pokvari – otkrio je Karakaš.
U romanu, objavljenom u izdanju naklade Sandorf, pisac se vraća u vrijeme snažnog prisustva rockabilly subkulture u Zagrebu. Glavni junak Čarli propali je student iz Like koji stanuje u studentskom domu kod Džamije, u Moši. Roditelji mu odavna ne šalju novac, pa preživljava od rada preko Student servisa… Roman je fikcija s autobiografskim elementima.
Karakaš je Šibenčanima pričao odrastanju u Lici, u selu kraj Brinja koje je ‘zapravo par kuća na brdu’, o teretu kojeg osjeća zbog podrijetla iz ustaške obitelji, o djedu i njegovoj braći koja su streljana 1945. pred kućom, o Juri Francetiću koji je iz susjednog sela, životu u Zagrebu, Splitu i Parizu, o harmonici od koje je preživljavao na pariškim ulicama, o mračnom metrou francuske metropele u kojem su se svi bojali mračnih tipova, osim njega, koji je bio najmračniji, Ličanin kojeg su zapravo drugi trebali bojati, o svoje tri kćeri… o pisanju, karikaturi, filmu, novinarstvu…
– U Hrvatskoj su nekada postojale jedne žute novine. Zvale su se Arena. Arena je onda propala, jer su sve ostale novine postale Arena – objasnio je Karakaš zašto je napustio novinarstvo. Trenutno se bavi samo spisateljstvom. Pisanju je posvećen čitave dane. Sto stranica piše piše četiri, pet godina…
– Pišem teško i dugo, da bi čitatelj mogao čitati lako – rekao je Karakaš.
‘Blue Moon’ predstavljen je u srijedu u zagrebačkom ZKM-u, a nakon Šibenika Karakaš ga ide predstaviti i u Novi Sad, Beograd, Zaječar…
‘Blue Moon’ njegov je četvrti roman, nakon romana ‘Kombetari’ (2000.), ‘Kako sam ušao u Europu’ (2004.) i ‘Sjajno mjesto za nesreću’ (2009.). Objavio je i knjigu putopisa ‘Bosanci su dobri ljudi’ (1999.), zbirke priča ‘Kino Lika’ (2001.), ‘Eskimi’ (2007.) i ‘Pukovnik Beethoven’ (2012.), a napisao je i scenarij za kratki igrani film ‘Stolac za ljuljanje’ (2005.). Djela su mu prevedena na desetak jezika. Po knjizi ‘Kino Lika’ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, a po romanu ‘Sjajno mjesto za nesreću’ postavio dramu u riječkom HNK. Dramu ‘Skoro nikad ne zaključavamo’ u sklopu predstave ‘Zagrebački pentagram’ (2009.) na scenu ZKM-a postavio je redatelj Paolo Magelli, a u istom mu je teatru prošle godine premijerno postavljena i njegova drama ‘Snajper’ u režiji Franke Perković. Predstavu ‘Snajper’, u koprodukciji Yeyotheatre Abidjana iz Obale Bjelokosti, Novog kazališta iz Zagreba te Mini teatra iz Ljubljane, ove godine je u Abidjanu postavio Ivica Buljan.
