Ovo nije priča o manjinama. Ovo je priča o ljudima koji žive u takvim uvjetima kakvi ne bi smjeli postojati u 21. stoljeću, pogotovo u Europskoj uniji. Ali postoje. Oni su ljudi sa zemljopisne i društvene margine. Za njih i njihove muke jedva da znade rodbina. Možda poneki rijetki prijatelj. A zapravo, oni žive na području koje je službeno pod posebnom državnom skrbi (?!) Dvadesetak kilometara od Knina, tamo negdje na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne, par kilometara od sela Bender, nadomak Plavna, u vrh brda, u dva zaseoka Dragišića živi petnaestak ljudi čija sudbina jedva da ikoga brine. Do njih je bezmalo nemoguće doći. Bilo ljeti, poput ovoga, kad zaredaju kiše a vododerine osvoje i ono malo puta, ili zimi kada napada snijeg, pa i po mjesec dana niti oni mogu iz kuće niti njima tko može doći. U najboljem slučaju, automobilom možete prići na kilometar – dva od sela. A onda pješice. Čak ni kola Hitne pomoći ne mogu k njima, pa bolesnika valja na rukama donijeti do Bendera…
U avanturu odlaska u Dragišiće natjerat će vas ludost i profesionalna znatiželja, ili prijeka potreba. Mi smo krenuli na poticaj jednog od rijetkih, kako rekosmo, koji još ima empatije i humanosti, pa ne može slijep i gluh pored ljudske nevolje proći, il’ od nje glavu okrenuti, nego će i druge na nju upozoriti. Gojko Mlinar, danas živi u Rijeci, ali još nosi to zavičajno sjeme u srcu i ono ga jednako nostalgijom grije i tugom potapa. Gojko nas je, zapravo, u Dragišiće naputio…
Stari, invalidni, bez puta i vode u zabiti…
– Molim vas, otiđite do tih ljudi. Nisu baš nakraj svijeta. Pogledajte gdje i kako žive i recite to i drugima. Možda nekoga zapeče savijest, možda se tkogod sjeti da bi im morao pomoći- apelirao je na nas Mlinar, računajući da bi ga mi ipak mogli bolje čuti od onih kojima je to dužnost i posao.
– Ti ljudi nisu samo stari, sami, napušteni, mahom su i invalidi, ostavljeni u toj zabiti bez puta i vode, da crknu ko’ životinje u pustinji. A samo put da im županija napravi, tih najgorih 500-600 metara, sve bi bilo drugačije – uvjeravao nas je Gojko. – Pustimo sad prazne priče o standardu, o kamenom dobu u kojemu ta čeljad tamo u brdima još živi, bilo bi dosta samo da se traka asfalta do njih potegne i da im može stići pomoć kad zatreba. A treba sve češće. Jer, sve su stariji, sve nemoćniji, sve jadniji…
Kako i priliči ovoj filmski karikiranoj stvarnosti, toga dana kada smo odlučili poći do Dragišića, kao da se cijeli svijet urotio protiv nas. Kiša je lila kao iz kabla, i makadam od Bendera do Dragišića činila sve neprohodnijim, vododerine sve opasnijim i za pješačenje, nekmoli za vožnju malim autom. Ovdje bi i moćni terenac teško pomogao. Nekako smo se dogurali do vrha, gdje se kozji put račva u dva smjera, oba podjednako izlokana da nam učas bi jasno kako dalje možemo samo pješke. Mokri do kože, obeshrabreni ovim vlažnim bespućem koje vodi nigdje, gazili smo uporno naprijed, sve sigurniji da smo na krivom tragu. Odjednom, u tom nadrealnom kišnom prizoru, spazismo čovjeka kako zaštićen kišobranom gazi prema nama, sa širokim osmjehom i iskrenom dobrodošicom. To je Jovan Dragišić krenuo pred nas, pribojavajući se nakon našeg zadnjeg kontakta preko mobitela, da bismo mogli odustati što zbog kiše, što zbog razrovanog puta i tropske divljine što nas je sve čvršće zarobljavala.
Joža “taksira” od kuće do kuće 22 – godišnjim “jugom”
– Samo naprijed, samo naprijed- potiče nas naš domaćin i tješi, govoreći kako nije još daleko, možda nekih 300 metara do kuća. Po skliskom kamenu što strši iz vodom prekrivenog puta, grabimo prema selu, sve sličniji onima kojima stižemo u posjet.
Na prvi pogled pomislili biste da tu, u tim sklepanim, starim potleušicama nitko ne živi. Da tek čuvaju tragove nekadašnjeg života. Ali, kad pred Jovanom uđosmo u kuću, u njoj nas dočeka četvero starih, uglavnom bolesnih i nemoćnih ljudi. Jedino je 72- godišnji Joža, nešto zdraviji i snažniji, pa zbog toga i ovim nesretnicima uvijek pri ruci. A Joža, kako ga ovdje svi zovu, jedini u Dragišićima ima auto, pa je tim važniji i korisniji za selo i seljane. Dvadesetdvije godine starim „jugom“, Joža jedini uspijeva od kuće do kuće, od čovjeka do čovjeka, od potrebe do potrebe. On je zadnji kohezivni faktor ovog zaboravljenog mjesta…
U domu smo našeg domaćina Jovana, koji je došao iz Beograda radi starih i bolesnih roditelja. – Ne mogu ih ostaviti same. Neko se mora o njima brinuti. Sad sam ni na nebu ni na zemlji. Izgubio sam posao gore, jer moram biti ovdje. Zar mogu ostaviti oca koji je bez obje noge, a majka stara i sve teže i o sebi brine- priča nam Jovan i uporno nudi, čas kavu, čas kapućino, pa sok, i sve to gura pred nas, želeći ugostiti, počastiti, a jedva da čašu ima i gdje staviti. Otužna izba u kojoj stari bolesni otac Đuro (83) , bez obe noge, leži na krevetu, žut od bolesti i nevolje. Osim što je invalid, muči ga i prostata, i svako malo mora u Šibenik do liječnika, jer liječnik ne može do njega. Mjesec dana Hitna nije ovdje zašla, a Đuri svaka tri mjeseca treba injekcija koja mu donosi još pokoji dan života, ma i u ovakvim uvjetima. Najbliža ambulanta je u Plavnom, ali tamo doktor, Mile Klepo, dolazi jednom mjesečno. Niže od njih, još jedan Đuro Dragišić (78) sam u kući, „bez donje vilice“, naturalistički opisuje Jovan, „hrani se na slamku, ništa kruto u usta ne stavlja“.
“Imam sočivo, ali niti vidim niti čujem, a ni glava mi nije dobro…”
Jovanova mati, Anđelija (81), blijeda, iscijeđena od života i patnje, stisla se na nekoj priručnoj drvenoj komodi, a Joža između nje i muža joj na postelji, sjedi i bistro besjedi. Pokazuje lijevo od štednjaka u kojemu pucketa vatra, ljetu unatoč, na susjedu Milicu Čupković (78) koja nas promatra s jednim okom što je još služi, jer je drugo davno otkazalo. – Imam sočivo – veli Milica – ali niti vidim niti čujem, a ni glava mi nije dobro. Prostorija, teško je reći je li to kuhinja, soba, dnevni boravak, ili sve to istodobno, prekrcana stvarima, posuđem, odjećom, hranom… Toplom odajom širi se miris kave, jake kao grom, i pravo s vatre Jovan je stavlja pred nas. Dolijeva nam kozjeg mlijeka, sve što ima u ovoj kući rado bi iznio i ponudio, ali nema gdje nasloniti.
– Jel’ ložite zbog hladnoće ili kuhanja- upitam znatiželjno, nekako sluteći odgovor. – Ma nije do hladnoće, toplo je ljeti i ovdje, nego zbog skupe struje. Kad bi kuhali na struju tko bi to mogao platiti- iskreno će Jovo. Žive od očeve mirovine i skrbi. Otac je nekoć bio strojovođa, radio u Kninu, Rijeci, kojekuda. A i Jovo je prije rata radio na željeznici, u Kninu, bogme i u Rijeci. Živio je prije Oluje u Kninu, preko puta Robne kuće, kazuje, nekako sjetno. Sada je bez posla. A računi i inkasatori, za razliku od pomoći, nađu put do njih. Joža ima i televizor, i veli, još se nije dogodilo da HRT zaboravi poslati račune za pretplatu. – O, itekako su svi ažurni kad od nas treba uzeti svoje, ali kad nam treba nešto dati, onda se do nas ne može – prijekorno će Joža. Srećom, bar kombi s namirnicama dolazi redovito, dvaput tjedno . A po lijekove, za oba zaseoka, odlazi Joža, u Knin, i donese kome što treba. I Joža je imao stan u Kninu prije rata, zapravo stanarsko pravo, ali iako ima rješenje, povratu stana
Malo tko ovdje zemlju obrađuje, jer sve što je u ova dva zaseoka Dragišića (Abazi i Čudovo) ostalo, staro je i bolesno, jedva pokretno. Zasade ponešto pred kućom, al’ šta ćeš, zaludu im, jer dođu divlje svinje i svu zemlju preoru, krumpir prije njih izvade. Ništa ovdje osim nevolje ne uspijeva, žale se. Eno je prije 20-ak dana u Abazima čovjeku vuk došao iza kuće, s prvim mrakom, priča Joža. A u kući dvoje djece. Jedini podmladak u Dragišićima. To morate vidjeti, veli osmjehujuć’ se.
U Abazima jedino dvoje dragišićke djece: Nikola (10 g.) i Marina (40-ak dana)
Sjedamo u „jugo“ i put Abaza. Da i to čudo vidimo. Tog oca koji ima hrabrosti s dvoje djece u ovoj divljini živjeti…Jedno dijete u 10. godini, drugo, mala Marina, nema ni 40-ak dana.
U Abazima desetak ljudi, ali svi imaju stoku, pa se veli naš Jovan iz Čudova, zbog toga i skupljaju vuci oko kuća. Najgore je zimi kad snijeg sve zamete i kad ni susjed susjedu ne može doći, a pod težinom i žice pucaju, jer je električna mreža ionako stara i dotrajala.- Davno je najavljena rekonstrukcija, kupljene i bandere, ali nikad nisu stare, drvene zamijenjene- pokazuje nam putem Jovan. – Ma, poprave oni s vremena na vrijeme i put, pospu ga šljunkom, ali šta to valja, dočim prva kiša padne, sve odnese – dodaje Joža, zaključujući kako bez asfalta nema sreće. U Abazima mu živi punica, Anđelija Vuinović, i nju bolest snašla, čeka da je otprave u splitsku bolnicu. U selu je i liječnik kojega ja ratni vihor pretvorio u čobana. Umjesto pacijenata, ima ovce i brine o njima. U stopu ga prate i dva psa. Bavi se pćelarstvom, ovčarstvom, prisilno se sljubio s prirodom. Ali, u njemu se revolt nije ugasio, samo se vatra stišala…
Duje nije htio u TVIK za 2700 kuna, radije čuva krave
Stižemo pred kuću Dušana Vuinovića u Abazima. Onog seoskog junaka što stvara podmladak. Zovu ga Duje. Deset godina je radio u TVIK-u, a tražili i poslije rata da se vrati. – Računao sam, ima li smisla za 2700 kuna ići u Knin, biti podstanar, sa ženom i dvoje djece, i zaključio da s tim ne bi preživjeli. – Primam socijalnu skrb i imam pet krava. Ja ih pazim, a one hrane moju obitelj. U gradu nemam uvjete, a i nije to za mene. Moj Nikola svaki dan pješači po dva kilometra do Plavna, tamo na autobus , pa u školu, u Knin. Pratim ga kad odlazi i dočekujem kad se vraća. Napravim svaki dan, što s Nikolom, što za kravama, bar 15 kilometara. Idemo kozjim putem, uz jaruge, prečacem… Prve Nikoline školske godine, nedaj Bože nikome. Napadao snijeg, dijete 15 dana u školu nije išlo, sve je bilo zatrpano. Sada je ojačao, pa je lakše. Kod mene su u kući bili i gradonačelnica Knina Josipa Rimac i njezin zamjenik Nikola Blažević. Sve su vidjeli i sve znaju. Za nas je put život. Obećali su – priča optimistični, srdačni Duje, vjerujući da bolji dani moraju doći i za njih u Dragišićima. Ako ni zbog koga, a ono zbog njegovog Nikole i njegove Marine.
