Intervju s utemeljiteljicom ovdašnje nove kantautorske scene sat, dva prije njezina trećeg koncerta u Šibeniku.
Zagrebačka kantautorica Nina Romić u manje od godinu dana tri je puta nastupila u Šibeniku. Gledali smo je i sinoć na ljetnoj pozornici kluba Azimut, gdje je, potpomognuta bendom, još jednom predstavila pjesme s aktualnog i najvišim ocjenama počašćenog albuma „Stablo“. Koncert u sjeni Katedrale, pored mora i pred dvjestotinjak ljudi, bio je očekivano intiman, nenametljiv i pamtljiv, a ovih nekoliko odgovora koji slijede ukrali smo Nini nakon tonske probe…
„Stablo“ je vani već nekoliko mjeseci, kritke su zasluženo odlične. Kakvo je stanje na terenu?
Dobro je, zadovoljna sam. Večeras sviramo u Šibeniku, to je prvi koncert mini jadranske turneje, koja obuhvaća i Dubrovnik i Budvu. Ranije smo obišli Vukovar i Novi Sad…
Je li to dovoljno koncerata?
Pa jest, ali bi ih moglo biti još i više. Ali kako nastupam s ljudima koji sviraju i u drugim bendovima, jedva smo se uspjeli dogovorit i za ove nastupe. No, kažem, zadovoljna sam prijemom publike, a pogotovo što sviramo u prostorima koji me jako vesele.
Tvoje se ime uvijek spominje u kontekstu kantautorske scene. No, koliko je to još uvijek istina u tvom slučaju? Snimila si album s bendom, s kojim u zadnje vrijeme i nastupaš…
Kantautorstvo je format koji se vremenom malo promijenio, jer suradnja s drugim glazbenicima je nešto što dolazi samo po sebi. Uvijek sam imala želju nastupati s ljudima koji bi proširili moje pjesme, koji bi ih obojali. Počela sam nastupati od 2006., a već sam godinu kasnije našla nekog s kim bih mogla podijeliti svoju glazbu na pozornici.
Znači ipak nisi mogla sama?
Ma mogu ja to. To je baza svega, kičma cijele priče. Album „Stablo“ sam snimila s bendom i trenutno se osjećam najbolje kad nas je četiri na pozornici. Oni mogu dodatno naglasiti sve ono što sam htjela reći na ploči. Ipak, s vremena na vrijeme i dalje nastupam sama, ovisi o prigodi…
Je li biti kantautor ustvari i neka vrsta dijagnoze? Sama na sceni, sa stihovima kojima uglavnom ogoljavaš svoju intimu, bez benda iza leđa koji ipak ulijeva neku sigurnost…
Ma dobro, ja se osjećam sigurno i kad sam sama na sceni. Ono što izvodim je sto posto moje i to želim dati i podijeliti s ljudima. Tu se osjećam dobro. A dijagnoza? Da, ja sam i počela pisati pjesme da sebi pomognem, nekakav vid samoizlječenja.
Zvukoterapija…
Baš to. Zvuči smiješno, ali mogu potvrditi da je muzika meni pomogla da prebrodim neke situacije, teške periode… Pjesmom puno bolje i puno brže prebolim što god da mi se desilo. Sa svakim novim izvođenjem neke pjesme, ja se osjećam bolje. Još kada vidim da publika sluša i upija, i kada mi prilaze zahvalni poslije koncerta, to mi je potvrda da radim nešto dobro. To me puni. To je energija koja prolazi između mene i njih, to je nešto posebno. Sretna sam što mogu to doživljeti.
Hrvatsku je zapljusnuo val mladih kantautorskih imena, među kojima još uvijek ubrajamo i tebe. Je li to zato što ste vi kantautori jeftini za održavanje. Kako sebi samima, tako i promotorima?
To je kad-tad trebalo buknuti. Kad sam krenula prije osam godina, bila sam dosta usamljena i drago mi je što je u zadnje dvije, tri godine to eksplodiralo. Sada skoro svakog mjeseca možeš čuti za neko novo ime. Mislim da to ima veze sa zasićenošću informacija u svijetu u kojem živimo. Sav taj internet, društvene mreže, hrpetina informacija… zbog kojih se ljudi povlače u sebe i nalaze jednostavnost i tom izrazu uz gitaru. To je regionalni fenomen.
Imaš iza sebe tri albuma i ugovor s velikim diskografom. Koliko je danas uopće važno, glazbenici poput tebe, imati izdavača. I u krajnjem slučaju, koliko je bitno imati CD?
Stvari su se promijenile, ljudi sve više prelaze na do-it-yourself kombinacije. Ja to definitivno podržavam. Meni je diskograf puno pomogao u proboju one granice koju bendovi bez izdavača teško mogu probiti…
Znači, medijski…
Da. Doći na radio, TV, novine… Nažalost, izvođači koji se sami bore teško mogu dobiti recenziju albuma u najvećim medijima. To je žalosno, jer više nema istraživanja scene, niti puno takvog novinarstva. Srećom, sve se seli na internet, ali ljudi i dalje kupuju novine…
Neke si granice definitivno probila, budući da tvoje ime već neko vrijeme nije nepoznato. Jesi li uspjela?
Uspjeh svatko drugačije definira. Meni je uspjeh imati koncert danas u Šibeniku, sutra u Dubrovniku… Uspjeh je održati nastup pred pedeset ljudi, koji će slušati i uživati. Uspjeh je biti ustrajan u ovakvom glazbenom svijetu, gdje je jako teško probiti granice bez nekakve ekstra potpore…
Hoće li to biti ‘uspjeh’ iz za pet godina, ako sve ostane na istome?
Bitno je da se dobro osjećam sama sa sobom u trenutku stvaranja i u trenutku komunikacije s bendom. Za pet godina se svašta može dogoditi, no ja namjeravam i dalje raditi glazbu i albume. Neke stvari dolaze s godinama, iskustvom i ustrajnošću…
Osjećaš se, dakle, dobro u svojoj ulozi glazbenice. Koliko onda istine ima u tvojim stihovima da ‘iz suza stvaraš svoje pjesme’?
Pjesmu napišeš iz suza da se kasnije oporaviš i uzdignutom je glavom otpjevaš ljudima. Svi stihovi su čista istina. Ne bježim od toga, ne bježim od svojih suza, jer nakon njih uvijek dolaze osmijesi.
Čitajući recenzije za ‘Stablo’, novinari kao da pišu uvodni tekst za katalog izložbe slika. Spominje se tu ‘ukorijenjena prezentnost’, ‘stabilna postojanost’… Jesu li na pravom tragu, mogu li se tvoje pjesme promatrati i kao slike?
One i jesu slike mog života. I to mi je kompliment kad netko na takav način doživi moju glazbu.
Gdje se u cijeloj toj priči nalazi Satan Panonski, bizarna i kultna punk figura, čiju si „Dječakovu pjesmu“ stavila na album?
Satan mi je vrlo interesantan kao pjesnik. Naravno, nije sve po mom ukusu, ali neke pjesme su me jako dirnule i baš sam doživjela te slike. Što god ljudi mislili o njemu – da je bio lud, nenormalan, i tome slično – po meni je on bio nositelj jednom novog glazbenog vala na ovim prostorima, vrlo inovativan u tome što je radio u uvijetima koje je imao. Zbog toga ga cijenim. O svim ostalim stvarima koje se vezuju uz njega ne bih pričala, ne bih ulazila u te dubioze. S umjetničkog aspekta nešto je napravio, bio je inovativan i jedinstven. „Dječakova pjesma“ mi se jako svidjela, pokušala sam je napraviti da zvuči baš onako kako se on osjećao dok ju je pisao – sam, izgubljen u toj ludnici… To je zapravo bio jedan vapaj da ga netko izbavi iz crne sobe.
