Kod zaseoka Velići gotovo da ima više rupa u zemlji nego stanovnika, a zadnje urušavanje dogodilo se prije dva dana. Provirili smo unutra i riješili misteriju.
Najnovija rupa u šumi kod zaseoka Velići (Foto: Hrvoslav Pavić)
Okej, nije to samo kninski fenomen, rupe su se u zemlji počele otvarati posvuda, a svaka je misterioznija od prethodne; one u Južnoj Americi progutale su cijele kvartove, iz onih azijskih navodno izlijeću izvanzemaljci, iz sjevernoeuropskih zaudara sumpor, dok su naše, domaće, zasad jedino šuplje. Nimalo spektakularne, ali poprilično jezive. Ova kninska od prekjučer zadnja je u nizu. Svjetski fenomen o kojemu se živa blogovska rasprava vodi već godinama, zastao je kod zaseoka Velići, na zadnjem skretanju prije mjesnog klesara nadgrobnih spomenika.
„A vi ste došli zbog one rupe, ja sam mislila da ćete pisati o sporu kojega vodim protiv DIV-a zbog dugova i prijevremenog umirovljena“, ubila nas je u pojam odmah po dolasku 63-godišnja mještanka Zdenka, kojoj s punim pravom nije jasno kako novinarima rupa u zemlji može biti zanimljivija od rupe u sustavu. No, tako je kako je, od svih zanimljivijih i korisnijih rupa na svijetu, mi smo se sat vremena vozili kako bismo dokumentirali jednu potpuno nebitnu rupu. Doduše, potencijalno opasnu i prijeteću, ali ipak…
Rupa stara jedva dva dana, a već se našlo smeća u njoj (Foto: Hrvoslav Pavić)
Dakle, rupa u Velićima. Duboka barem deset metara, široka dobra tri. Mračna, neprijateljska i osigurana policijskom ogradom. Kvalitetnom drvenom ogradom. „Dajem joj još dva dana. Najviše tri. Čim ljudi doznaju da je tu, odnijet će je. Dobra je za potpalu“, iskusna je Zdenka, koja godinama živi okružena rupama. Naime, uz ovu najnoviju nalaze se deseci drugih, starih i cijelo desetljeće. Tlo se definitivno urušava, a prekjučerašnja rupa nastala je nasred šumske staze. Izletnika, na svu sreću, nije bilo.
Trenutačno omiljena teorija o rupama kaže da je vrlo moguće da je za fenomen odgovoran akcelerator čestica, odnosno čuveni Veliki hadronski sudarač u CERN-u. On možda, tvrde upućeni, nehotice proizvodi sićušne crne rupe i šalje ih u blisku budućnost. Kada se jedna od njih materijalizira (ili, ako ćemo biti baš ono stručni – kada se antimaterijalizira), zemlja iščezne i tlo se uruši. Pošalju li slučajno iz CERN-a nešto malo veću crnu rupu u budućnost, nikakav nas referendum neće moći spasiti od konačnog i trenutačnog nestanka.
Negdje na dnu su nekad radili rudari (Foto: Hrvoslav Pavić)
To, izgleda, nije slučaj s najnovijom rupom pored Knina. Ona je, kao i sve ostale oko nje, nastala iznad rudnika starog najmanje šezdeset godina, u kojemu se do sedamdesetih iskopavala bjeljuga, materijal od kojega su se radili vapno i gips. To nam je otkrio Danijel, Zdenkin susjed, mladić koji je skrivao godine, po našoj procjeni tridesetogodišnjak. „Tuneli tog rudnika nalaze se svuda ispod nas i ovakve će se stvari stalno događati. Ovo bi mjesto trebalo jednostavno protresti eksplozivom, pa neka se uruši što se urušiti treba. Ovako, svakodnevno živimo u strahu“, kaže Danijel, koji nam je tako na brzinu uništio sva naša zavjerenička maštanja i bulažnjenje o CERN-u. I zbilja, kad smo se ohrabrili i nagnuli nad rupom, vidjeli smo na njezinu dnu prolaz, jezivi podzemni hodnik koji je vodio u mrklu tamu. Ljudi su tamo dolje stvarno jednom vadili bjeljugu, iako nije jasno tko bi normalan zakoračio u taj mrak koji se urušava.
„Odvest ću vas do ulaza, pa ćete moći ući u rudnik“, predložio je Danijel.
Došli smo, znači, do trenutka istine: ili ćemo se poput dva kukavička gradska šminkera okrenuti, zahvaliti i otići ili ćemo drhtećih nogu ući u podzemni pakao bjeljuge. „Vodi nas!“ Ulaz u rudnik (prema Danijelu) ili u bunker (prema Zdenki) nalazio se u podnožju brežuljka, tik uz Unsku prugu. Famozna bjeljuga bijela je, trusna, ne odaje dojam stabilnosti, ostavlja tragove na jakni i čini zemlju iznimno plodnom. Od nje se sastoji cijela stijena, u njoj je prokopan ulaz i ona nam je bila iznad glava dok smo pognuti prolazili kroz tunele. Barem do onog dijela do kojeg je sunce dopiralo. Lokalni klinci ulaze, dakako, puno dublje. I Zdenka i Danijel ulazili su, svatko u svoje vrijeme, u mračnu dubinu brda. Danas više takvo nešto ni njima ne pada na pamet.
Jedan od ulaza u rudnik (Foto: Hrvoslav Pavić)
Dobro, ušli smo, fotografirali, istražili, shvatili problematiku, obećali Zdenki da ćemo popratiti njezin slučaj protiv DIV-a, promrmljali nešto kad nas je Danijel zamolio da njega ne spominjemo u ovom tekstu i riješili misterij velike rupe kod Velića. Jedino u čemu se naši domaćini nisu mogli suglasiti jest tko je prvi počeo bušiti brdo – Nijemci s teškom mehanizacijom ili naši ljudi sa samoupravnim lopatama. Kako bilo, kninski Stožer za zaštitu i spašavanje obećao je proučiti dokumentaciju o rudniku te djelovati, tako da najnovija rupa kod Velića konačno bude i posljednja.
Na povratku je radnicu u pekari u središtu Knina zanimalo zašto hrani već petu novinarsku ekipu iz Šibenika? Kad smo joj objasnili da se pojavila nova rupa, ali da za nju nema bojazni jer je pekara daleko od ugroženog područja, njezini strahovi nisu nestali: „Bilo rupe ili ne, propast ćemo svakako…“
Jedan od tunela u rudniku bjeljuge ispod Velića (Foto: Hrvoslav Pavić)
