Tuđmanova opsesija etnički čistom Hrvatskom i tzv. politikom humanog preseljenja stanovništva, nekim ljudima, koji su ozbiljno “zagrizli” za tu političku udicu, doslovce je upropastila život. U Kninu, kao eho te politike, danas djeluje udruga znakovitog imena- “Zaboravljeni Hrvati Knina”- koja formalno ima 50-ak članova, a stvarno iste probleme dijeli oko 150 ljudi, koji su ranih 90-ih na poziv predsjednika Tuđmana došli iz BiH u Knin, privučeni obećanom perspektivom sretnijeg i blagodatnijeg života. Umjesto toga, mnogi od njih broje gotovo dvadeset godina mučnog, beznadnog podstanarskog života, bez stana i bez posla, gradska sirotinja u tom “novom, sretnijem svijetu” u kojega su, davnih godina, stigli iz Bosne. A ni godinama poslije, u Kninu nisu riješili ni osnovni problem- stambeno zbrinjavanje.
I sada u regionalnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje u Kninu postoji formirana lista od 750 ljudi koji čekaju na stan ili kuću, a među njima je 100-150 doseljenih Hrvata iz BiH. Prema podacima s kojima barata Udruga, u Kninu je 96 slobodnih stambenih jedinica, bilo kuća ili stanova. Ali, izgleda, baš ništa od toga nije za njih, ni privremeno… – Ovdje se danas stambeno zbrinjava već druga generacija, čak i oni koji imaju ili kuću ili stan, samo mi nikako ne dolazimo na red- žale se “Zaboravljeni Hrvati Knina” kojima, kako tvrde, najviše smeta netransparentnost rada Ureda i nepravda u stambenom zbrinjavanju. U zadnjih dvije godine, napominju, službeno je dodijeljena samo jedna kuća. Stvarno, to zna samo Nada Galijot iz kninskog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, tvrde u udruzi.
Pozvali su me u Ministarstvo tek kad su čuli da ću se -zapaliti!
Branko Huđiković, dopredsjednik udruge, Zeničanin, od 1993.g. je podstanar. Živio je u Stocu, radio kao stolar-rastaurator, studirao na Likovnoj akademiji, kaže, ali ga rat omeo i nikad nije Akademiju završio. Došao je, naglašava, na poziv Vlade RH 1995., nakon oslobađanja Knina, temeljem Zakona o područjima posebne državne skrbi.- Obećano mi je da ću dobiti kuću i odmah početi raditi, pa sam dovezao i strojeve iz BiH, ali sam i dandanas nezaposlen jer mi gazda ne dozvoljava da unesem strojeve i radim u njegovoj kući- požalio nam se Huđiković. Kad je za predstojnicu Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, koji je pod Ministarstvom regionalnog razvoja, imenovana Kninjanka Mirela Stanić Popović, silno su se, veli Hađiković, obradovali, vjerujući da će ih ona bolje razumjeti, a njihovi se problemi brže i pravednije rješavati. No, ni Mirela više nije što je nekoć bila…reći će potpredsjednik udruge rezignirano.- Kad smo se kao udruga Mireli Stanić obratili pismom, dva i pol mjeseca čekali smo da nas primi. Dočekali smo, ali čim nas je vidjela, ogradila se kako ima samo 15 minuta na raspolaganju. Bio sam tako revoltiran da sam htio odmah napustiti njezin ured- ispričat će Hađiković. Prije mjesec dana bili su neki djelatnici Državnog ureda i kad su čuli da je u Kninu na stotine praznih kuća i stanova, nerijetko s blindiranim vratima kako u stan ne bi provalio kakav beskućnik, iako se ne koriste, hvatali su se za glavu.S druge strane, dodaje Hađiković, glasnogovornik Ministarstva regionalnog razvoja Ivica Preskar, na naša ukazivanja na nepravdu i korupciju u dodjeli stanova i kuća, hladno odgovara: Koliko para, toliko muzike! Samo za koga su pare, za koga muzika, on se, svakako, muzike naslušao- veli revoltirani Hađiković, koji svaki utorak i četvrtak odlazi u kninski ured APN-a vidjeti ima li kakvih novosti za njega. Svojevremeno su ga zvali iz Ureda za psihološku pomoć Ministarstva regionalnog razvoja jer su, kaže kninski restaurator, čuli da je zaprijetio da će se politi benzinom i zapaliti.- Ma to su gluposti, ali vidite kako na to reagiraju, a na sve moje dugogodišnje pritužbe i molbe, nisu ni prstom makli. Možda se trebam zbilja zapaliti da shvate kako mi je davno trebalo pomoći- priča ojađeni Hađiković.
Neki imaju i kuću i stan, ali i visoko mjesto na listi za zbrinjavanje
Stanove i kuće dobijaju oni koji čak nisu ni na listi, ili još gore, oni koji u Kninu imaju i kuću i stan, ali su svejedno dobili visoko mjesto na listi za stambeno zbrinjavanje- ljuti se čelnik udruge i navodi primjere. – Djelatnik Karitasa u Kninu ima kuću, jedan kat kuće prodaje, a na drugom drži podstanare, i bez srama drži 48. mjesto na listi za zbrinjavanje. Obrazloženje je, ima pravo kao i svi drugi, nema nikakve nekretnine na sebi…Još je drastičniji slučaj 2. na listi, čovjeka koji živi u Slavoniji, i nikad se u Kninu nije ni pojavio, ali je u samom vrhu liste na kojoj 750 ljudi čeka svoju priliku. Čak i zamjenica državnog odvjetnika u Kninu aplicira za stan, 20. je na listi, a njezina obitelj ima već kat jedne kuće, ali se ne slažu sa susjedom. Zahtjev za stambeno zbrinjavanje je na ime njezinog oca. Da, tako se to radi…reći će nam ogorčeni članovi udruge. Hađiković, pak, živi kao podstanar i dobrohotnošću svoga gazde ne plaća najam jer nema od čega, živi od socijale.- Kad dobijem socijalnu pomoć kupim dvije vreće brašna i krumpira, šaku soli, da ne crknem od gladi- gorko će Branko, ne krijući suze zbog poniženja koje godinama trpi. – Sad su nam rekli da nemamo više ništa sa Zagrebom i da je naš Ured u Šibeniku, kod predstojnice Državne uprave Edite Grubišić. Htjeli smo k njoj na razgovor, ali tamo još naši predmeti nisu ni prebačeni, pa se mislimo, možda, kampirati pred njezinim vratima dok nam se ne smiluju… razmišlja naglas Branko.
Jela Vukančić je došla iz Drvara zajedno s cijelim izbjegličkim valom koji je prvotno bio smješten u bugalove u Golubiću.- Poslije smo otišli u Knin i smjestili se kod obitelji Čuturić, koja je ubrzo dobila od APN-a materijal za kuću, teren su kupili, a nas deložirali. Primio nas Nikola Barišić, kod njega smo stanovali tri godine i nismo mu ništa plaćali. Ali, čovjek odlučio kuću prodati, a APN je nije htio kupiti dok nije prazna. Iz Ureda za obnovu, Nada Galijot nam ponudila jednu nedovršenu kuću i obećala da ćemo dobiti materijal za gradnju, a nakon tri godine čekanja, sada kaže- nisu vam uredni papiri. Morali smo u podstanare- priča Jela. Zanimljivo je, dodaje, da nam je APN dvaput nudio kuće na korištenje, ali bez pečata, bez potpisa, samo na riječ. Uvijek samo privremeno, dok se ne pojavi netko “korisniji”. Jer, bilo je obitelji koje su došle daleko iza nas, a već su zbrinute. Ima i onih koji su se uselili bespravno, a i dandanas su tu, i nitko ih ne iseljava. A mi već 12 godina čekamo na stambeno zbrinjavanje- žalosno će Jela.
Najteže mi je što moje dijete više ne zna gdje mu je kuća
Irena J. je imala 14 godina kada je iz Drvara došla u Knin.U međuvremenu se udala, danas je majka šestogodišnjeg djeteta, i s obitelji živi u podstanarstvu koje plaćaju 1300 kuna. Vlasnica ima još jedan stan u Kninu i kuću u Zagrebu. – Tražili smo otkup stana, makar na 30 godina. Ne tražimo ništa na poklon. Kad sam joj se obratila, Nada Galijot mi je hladno rekla, pa što se nisi prijavila kad si došla u Knin, a ne sada. Imala sam 14 godina, eto zašto- ljutito će Irena, napominjući kako joj je nezaobilazna Nada Galijot još dobacila, “a što nisi kupila plac”! Stanova ima i propadaju, neki se na njima bogate, a drugi se potucaju od nemila do nedraga godinama, veli Irena. -Najteže mi je kad mi dijete kaže, dok prolazimo pored bivšeg stana, mama ja bi kući. Od silnog seljakanja, moje dijete više i ne zna gdje mu je kuća. Zamislite tu traumu šestogodišnjaka?!
Irena tvrdi da već četiri godine pokušava doći do gradonačelnice, ali uzalud. – Ako nisi u HDZ-u, nemaš nikakve šanse za posao, a čak ni dijete ne možeš upisati u vrtić ako nemaš vezu u HDZ-u- uvjerava na, uz opasku: Neki od nas dobiju bez problema ključ u ruke, PVC stolariju, sve što trebaju. Recite mi da to nije korupcija?!
Blaženka Medić je, također, iz Drvara. Njezina je obitelj 154. na listi. Za Blaženku, iako ima visoku stručnu spremu, u Kninu nema posla, pa svaki dan putuje na posao u Drvar. Neko vrijeme je s obitelji živjela u stanu jednog odvjetnika koji je došao iz srednje Bosne, a u Kninu ima i kuću i stan, sve obnovljeno.- Jednog dana je došao i rekao nam: Imate deset dana da se iselite, kuća je prodana- priča Blaženka.
I R.M. je iz Drvara, došla je u Knin 1999.g.sa suprugom i četvero djece. Dobili su rješenje o privremenom korištenju kuće 2000.g. Razveli se, i R.M. s dvoje djece iselila iz kuće, kao žrtva obiteljskog nasilja. Podstanarstvo plaćala od 1070- 1600 kuna. Bez stalnog posla, a skrbi o dvoje maloljetne djece. Drugih dvoje je, srećom, odraslo i zasnovalo obitelji. Nema ustanove u Kninu gdje nije poslala molbu za posao. U Drvaru je u gradskom Dječjem vrtiću radila kao šef kuhinje. U Kninu nema vezu, pa ni posao…
Žrtva obiteljskog nasilja pod krovom s- nasilnikom
Iako je, po zakonu, ističe, APN bio dužan zbrinuti nakon razvoda, i naći joj zamjenski smještaj jer je žrtva obiteljskog nasilja, ovih dana je ostala bez posla i morala se vratiti u kuću iz koje je otišla spašavajući glavu.- Obraćala sam se gradonačelnici, Centru za socijalnu skrb, Karitasu, Crvenom križu i molila da mi subvencioniraju bar pola najma za stan- nitko ništa, čak ni gvardijan me nije htio ni saslušati…Pisala sam i predsjedniku Josipoviću. Moje pismo je proslijedio Mireli Stanić Popović, a ona mi nikad ni riječ nije odgovorila…U Centru za socijalnu skrb u Kninu su mi rekli: Gospođo, ako se ne možete brinuti za svoju djecu, ima tko će. Mi ćemo vam ih oduzeti! Možete li to povjerovati…?! U godinu i pol dana tri puta smo se selili. Za djecu je to šok. Zar se kuća u kojoj živi moj suprug ne bi mogla zamijeniti za dva manja stana- pita se R.M.
Zora Šljivić je u kolovozu potpisala izjavu za korištenje kata u jednoj kući, uz uvjet da prihvaća i baku koja je u toj kući ostala nakon što je njezina obitelj izgradila kuću u Zadru, a nju ostavila samu u Kninu. Kuća je dvokatnica, baka jedini stanar, a Zora u kuću ne može, iako ima suglasnost za korištenje. Prihvaća i staricu u zajedničko domaćinstvo, ali u Uredu za obnovu ne dozvoljavaju…
U ovoj državi, članici uređene europske zajednice, ništa, izgleda, nije uređeno. Osim formalne legislative, koja u stvarnom životu, izgleda, nimalo ne pomaže da svijet bude bolji, prevedniji i pošteniji. Tako je makar iz diskursa “Zaboravljenih Hrvata Knina”, ali nažalost, i ne samo njih…
Edita Grubišić: Gurnuli su nam u ruke tisuće predmeta
Neshvatljivo je da se poslije toliko godina u Regionalnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje nalazi još oko tri tisuće neriješenih predmeta. U Ured državne uprave u Šibeniku dokumentacija “nezbrinutih” stiže, kako veli predstojnica Ureda Edita Grubišić, dio po dio, ono što je spremno za realizaciju. A i to što dobijemo, nije uredno niti potpuno. Veliki je košmar s tim, more problema, puno nedorečenosti i u zakonu i kriterijima. S tim problemom suočena su smao ratna područja, Vukovar najviše, zatim Sisak, Karlovac, Zadar, Šibenik…I u obnovi je Šibensko-kninska županija imala čak 25 tisuća zahtjeva, a ostalo ih je još oko 600 neriješenih.U stambenom zbrinjavanju ih je još na tisuće, i jasno da se ljdui pitaju što se sve ove godine radilo…Kako se ta problematika mogla povjeriti ljudima sa srednjom stručnom spremom, kako je Ured mogao biti bez pravnika? I sad se sve to gura nam u krilo da mi ispravljamo ono što je netko krivo radio, i da nas sutra prozivaju- kratko nam je kazala predstojnica Grubišić.Nada Galijot iz kninskog Ureda, uz svu našu upornost, ostala nam je nedostupna…
