Ante Deković, izravno s ovogodišnje dodjele Emmya:
Po kipić dolazim dogodine!

Ante Deković, suradnik portala tris.com, mladi hrvatski filmski djelatnik koji je kruh, prije nekoliko godina, odlučio zarađivati u Americi, u LA-u, srcu svjetske filmske industrije, ove godine je bio i sam među nominiranima za prestižnu nagradu “emmy”. Nagradu nije dobio, ali je svoje reference dodatno obogatio nominacijom. S dodjele “65. creative arts emmy” zabilježio je iz “prve ruke” svoje dojmove, ali i poručio: Po kipić dolazim dogodine!

Imam sreću, naravno i čast, reći da sam ove godine bio jedan od nominiranih za “65^th creative arts emmy” nagradu. Zaslužio sam to suradnjom na televiziskoj seriji “Da Vincijevi Demoni”.

Nedjelja, 15. rujna 2013., oblačim smoking i točno u 14:30, eto me s pratnjom,  na crvenom tepihu ispred Nokia Theater u Downtown Los Angelesu. Nevjerojatna gužva stvorila se od pristiglih ljudi i limuzina, nominiranih i onih koji su ih došli podržati i proslaviti s njima.

Među sedam tisuća posjetitelja, tu su i svjetske filmske zvijezde, Morgan Freeman, Haidi Klum, Malin Akerman, Steven Soderbergh, Lilly Tomlin, Neil Patrick Harris, Cobie Smulders, Seth Green…

Paparazzi i voditelji raznih TV-kanala opkolili su ih i navalili s aparatima i pitanjima. Gužva  je potrajala sve do početka dodjele u 15:45.

Ceremonija se protegla na gotovo četiri sata, a dodijeljene su nagrade u 75 kategorija. Naš je tim bio nominiran u kategoriji za sporedne vizualne efekte, ali  emmy, nažalost, nismo dobili. Ima u tome I nešto dobro – nismo se morali penjati na pozornicu da bi održali kurtoazan govor zahvale. Ovdje je sve vrlo precizno određeno kako bi se cijela ceremonija mogla održati unutar zadanog vremena.  Pobjednik u svakoj kategoriji ima samo 45 sekundi za pripremljeni govor, ali sat koji se nalazi iznad pozornice počinje otkucavati onog trenutka kad se ime nagrađenog izgovori. Zbog toga su oni što su sjedili u zadnjim redovima, doslovno trčali na pozornicu i hvatajući dah nabrajali sve one kojima su zahvalni na osvojenoj nagradi. Dobitnice kipića skidale su štikle da bi dobile na vremenu,a ako su pokušale u njima do pozornice, nerijetko bi im ostalo samo 15-tak sekundi da se zahvale.

Serija u čijoj sam ekipi i ja radio i dobio nominaciju, Da Vincijevi Demoni, na kraju je “ugrabila” dva emmy-a: za najbolju muziku i za najbolju uvodnu špicu.

A kao što već znate, pobjednik večeri bio je TV-film Stevena Soderbergha “Behind the Candelaba”, biografija muzičara Liberacea. U filmu ga je glumio Michael Douglas koji je dobio 8 nagrada.

Najimpresivniji trenutak dodjele svakako je bio kad je 84- godišnji Bob Newhart poslje sedme nominacije u karijeri (prva čak 1962. godine) napokon nagradu i osvojio,a publika ga, uz ovacije,  ispratila na pozornicu.

Drugi veliki trenutak je bio kad je 96- godišnja June Forer dobila „Govenors Award“, specijalnu nagradu večeri koja se posvećuje, u ovom slučaju, Juneinom životu i radu. Treba kazati da se June od daleke 1943. g. bavi glumom i sinhroniziranjem crtanih filmova. Neki od poznatijih likova kojima je posuđivala svoj glas su mačka Lucifer u  Walt Disneyevoj Pepeljugi te razni likovi u Kremenku, Zekoslavu mrkvi i Štrumfovima.

Nakon dodjele, krenuli smo prema Los Angeles Convention Center, koji se nalazi nasuprot Nokia Theatera, a gdje se održao “Crative Arts Ball” čija je ovogodišnja tema bila “Enchanted Forest” (začarana šuma). Na sredini sale nalazila se pozornica koja je izgledala kao golema torta na tri kata. Doljni kat je bio plesni podij, na drugom je svirao “live bend” koji je pratio pjevače i pjevačice smještene na trećem podestu. Ispred plesnog podija nalazio se šank od leda. A stolovi za večeru bili su raspoređeni oko torte. Dekoracija je bila fascinantna: cvijeće posvuda uokolo, a na sredini svakog stola ukrasi od bjelih, zlatnih ili srebrnih grana, zapravo svjetlećih cjevi koje su se nalazile po cjeloj sali, nalik krošnjama koje mijenjaju boju. Hostese su bile poput vila, u bijelom. Rekao bih da je,bar što se mene tiče, ugođaj začarane šume postignut.

Uz prvoklasnu večeru i vino, te živopisne koktele, večer je završila kao u priči o Pepeljugi, točno u ponoć. Ma što tko mislio o američkom filmskom kiču i blještavilu, priznajem, bila je to neočekivano ugodna i opuštena večer, organizirana na visokoj profesionalnoj razini. Još samo da idući put poslije partya ponesem kući i taj kipić…