Aralsko jezero je jedan od najjasnijih primjera čovjekova samouništenja u proteklih nekoliko desetljeća, uzrokovanih najvećm dijelom nezasitnom eksploatacijom prirodnih resursa i nepametnom politikom upravljanja okolišem. Nekad četvrto svjetsko najveće kopneno jezero s površinom od 68.000 km2, Aralsko jezero se smanjuje u golemoj količini od 60-ih godina 20. stoljeća, nakon što su rijeke Amu-Darja i Sir-Darja, kao rijeke koje ga natapaju, postale dijelom melioracijskog projekta Sovjetskog Saveza.
Do 2004. godine jezero se smanjilo na 25% početne površine, što je uvećalo salinitet za čak pet puta i uništilo većinu flore i faune u tom području. Do 2007. godine jezero se smanjilo na 10% izvorne veličine, tako da se pretvorilo u tri manja, odvojena jezera, od kojih su dva prezasićena solju da bi u njima živjele ribe. Uz nekad obećavajuću ribolovnu industriju koja je ubrzo propala, propali su i mnogi gradovi i sela koja su bila na prijašnjoj granici jezera. Današnje područje oko jezera prepuno je grobalja brodova.
Aralsko jezero nalazi se između Kazahstana i Uzbekistana i nekoć je bilo četvrto najveće kopneno vodeno područje na Zemlji. Međutim, posljednjih 60 godina ljudi su ga gotovo isušili navodnjavajući usjeve pamuka, ostavljajući za sobom slanu ravnicu veličine Irske. Njegov gubitak dugo se smatra ekološkim i humanitarnim problemom, ali nova istraživanja pokazuju da je također bio značajan pokretač klimatskih promjena.
Aralkso jezero iz satelita 1968. i 2008. godine
Aralsko jezero je tehnički jezero. Ali kada je gotovo svaka vodena površina puna i funkcionira kako treba, organska tvar se nakuplja na dnu, gdje ostaje zarobljena, često stoljećima ili tisućljećima. „One akumuliraju ugljik u sedimentu“, objasnio je Rafael Marcé, znanstvenik iz Centra za napredne studije u Blanesu u Španjolskoj i glavni autor studije, koja je danas objavljena u časopisu Science . „One su ponori ugljika.“
Međutim, ako se voda osuši, pohranjeni ugljik se oslobađa, pretvarajući ponore u izvore. To je nešto što je Marcé vidio u manjim jezerima koja je proučavao, ali čak je i njega iznenadilo ono što je njegov tim pronašao tijekom ekspedicije u Srednju Aziju 2022. „Nismo otišli na Aralsko jezero naslijepo. Imali smo neke prethodne dokaze“, rekao je. „Nismo imali pojma o potencijalnoj veličini.“
Aralsko jezero ostavilo je za sobom svojevrsnu vremensku liniju. Rubovi su se osušili prije nekoliko desetljeća, dok su neka područja bila vlažna do prije samo nekoliko godina. Marcé i njegovi kolege prikupili su uzorke duž ove gradacije. Tehnika im je omogućila da rekonstruiraju koliko je ugljika jezero emitiralo dok je isparavalo. Brojka je zapanjujuća. Između 1960. i 2022. godine, otkrili su, Aralsko jezero je ispumpalo nevjerojatnih 748 milijuna metričkih tona ugljikovog dioksida u atmosferu. To je tri puta više od godišnjih emisija Španjolske.
Na početku ide prilično brzo, a zatim se polako raspada“, rekao je Marcé, napominjući da se oko polovice ugljikovog dioksida oslobađa u prvih 15 godina nakon što je dio jezera izložen. U radu je također otkriveno da gotovo petina emisija dolazi od vjetra koji otpuhuje sediment, aspekta sušenja za koji stručnjaci kažu da prije nije bio adekvatno proučen.
„Ova prašina je zaista veliki problem“, rekla je Sarian Kosten, vodena ekologinja i profesorica na Sveučilištu Radboud koja nije bila uključena u ovo istraživanje. Cjelokupnu znanost nazvala je fascinantnom i utemeljenom, no trend je obeshrabrujući. „Uvijek mi je jako žao vidjeti ove slike smanjenja površine vode tamo.“
Jedno od ograničenja studije, rekao je Marcé, jest to što znanstvenici mogu donijeti samo relativno laganu opremu u Aralsko jezero. To je značilo da su njihove sedimentne jezgre bile ograničene na 50 centimetara – oko 20 inča – iako je dno jezera debelo mnogo stopa. Istraživači nisu sigurni što se događa dalje. „Moguće je da su svi ti učinci degradacije sadržani u prvim slojevima“, rekao je. Ili, „svi ovi izračuni ugljika koje smo napravili mogli bi biti veliko podcjenjivanje.“
Grupa planira vratiti se s većim bušenjima sljedeće godine kako bi saznala više. Rad također ističe mnoga druga mjesta diljem svijeta koja se nalaze usred ovog fenomena “suhog fluksa”. To uključuje jezero Čad u zapadnoj Africi, bolivijsko jezero Poopó i Kaspijsko more, koje je najveće kopneno vodeno tijelo na svijetu i očekuje se da će se smanjiti za više od cijele površine Aralskog jezera do kraja stoljeća. Spominje se i Saltonsko more u Kaliforniji, kao i Veliko slano jezero u Utahu, za koje je druga nedavna studija otkrila da svake godine ispušta preko 4 milijuna tona ugljikovog dioksida u atmosferu.
„Iz zemlje izlazi cijela hrpa CO2 koju nitko nije brojao“, rekao je Soren Brothers, autor rada o Velikom slanom jezeru, limnolog na Sveučilištu u Torontu i kustos za klimu u Kraljevskom muzeju Ontarija u Kanadi. No, istraživači sve više broje tu „ogromnu slijepu točku“ i impresioniran je najnovijom studijom Aralskog jezera, u koju nije bio uključen. „Ovo doprinosi priči o ovim kopnenim vodama.“
Sve veći broj dokaza o ovim emisijama posebno je zabrinjavajući jer bi mogao biti znak klimatske prekretnice od koje bi oporavak bio težak, ako ne i nemoguć. „Ako nastavimo raditi ovakve stvari, gdje isušujemo jezera“, rekao je Brothers, „ona bi mogla preuzeti utjecaj na klimatske promjene.“
U radu o Aralskom jezeru također se ispitalo koliko ugljikovog dioksida još nije oslobođeno iz jezera i procijenjeno je da se radi o oko 605 milijuna metričkih tona. Iako to slanu ravnicu čini klimatskom bombom koja otkucava, Marcé i njegovi koautori tvrde da to također znači da postoji prilika za promjenu smjera. „Želimo istaknuti činjenicu da imamo sav taj ugljik koji se može zaštititi“, rekao je Marce. „To nudi rješenje. Ili barem razgovor.“
Zadržavanje te količine ugljikovog dioksida u tlu bilo bi ekvivalentno oko 18 milijardi dolara vrijednim ugljičnim kreditima, procjenjuje se u radu. Brothers smatra da je ova pozornost na potencijalne puteve naprijed među najzanimljivijim dijelovima rada. „To je novi doprinos“, rekao je Brothers, a logika bi se mogla primijeniti na bilo koje vodeno tijelo koje pohranjuje ugljik, od rezervoara poput jezera Mead na rijeci Colorado do urbanih ribnjaka.
„Vidim kako se sve ovo oblikuje u razgovor o tome kako poboljšati stvari“, rekao je, dodajući da je provedeno mnogo istraživanja o ljudskim, klimatskim i ekonomskim štetama isušivanja jezera. „Moramo početi istraživati kakav je put naprijed.“
Marcé priznaje da nema jednostavnih rješenja za Aralsko jezero. Problem je započeo 1960-ih kada je Sovjetski Savez preusmjerio vodu iz rijeka koje ga hrane za uzgoj pamuka. Mnogi od tih sustava za navodnjavanje i dalje su zastarjeli, a njihovo poboljšanje uštedjelo bi vodu. Čak i tada, međutim, vraćanje vode u more zahtijevalo bi uvjeravanje više jurisdikcija da je ne koriste ponovno u druge svrhe. Ipak, rješenja poput ovog nisu nemoguća, rekao je Marcé, a povezivanje problema s ugljičnim kreditima moglo bi pružiti poticaje za njihovo pronalaženje.
„Ako imamo ovakav program, moglo bi biti nade za Aralsko jezero“, rekao je. „To je barem šansa.“
