Na Facebok stranici, odnosno ‘službenoj stranici najveće hrvatske nacionalne udruge malih obiteljskih iznajmljivača “SMOi” objavljen je tekst naslovljen “Kolonizacija Jadrana – Zašto država guši domaćeg čovjeka u korist stranog kapitala?” koji prenosimo u nastavku u cijelosti. Jednako tako prenosimo i poziv udruge Spasimo male iznajmljivače na prosvjed oji će se 10. listopada točno u podne prirediti na Trgu bana Jelačiča u Zagrebu.
-Mali poduzetnici, Udruga Glas poduzetnika – mjere i reforme za Hrvatsku 2.0 obrtnici, paušalisti i mali obiteljski iznajmljivači okupit će se 10. listopada točno u podne na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, na zajedničkom prosvjedu „Dosta je nameta“. Krajnje je vrijeme za predvidiva pravila, razmjerne terete i stvarni dijalog s ljudima koji rade, stvaraju i pune proračun… mali obiteljski iznajmljivači od 2024. postali žrtveni jarac za probleme stanovanja i tržišta nekretnina s kojima nisu povezani. – stoji uz ostalo u pozivu na prosvjed.
Evo sada teksta o kolonizaciji Jadrana (i ne samo Jadrana, već i priobalja, zaleđa, otoka i drugih dijelova Hrvatske), a koja se, inače, događa već dulje vrijeme, ali bez ikakvog suvislog i bitnog otpora hrvatskog stanovništva:
Prodaje se… (foto TRIS/G. Šimac)
Zadnjih mjeseci svjedočimo neviđenom regulatornom i poreznom pritisku na obiteljske iznajmljivače u Hrvatskoj. Drastično podizanje paušala po krevetu, uvođenje poreza na nekretnine i nametanje obveze prikupljanja suglasnosti suvlasnika u stambenim zgradama prikazuju se u javnosti kao uvođenje reda i borba za održivi turizam. Međutim, kada se emocije i političke parole maknu sa strane, a na papir stave gole ekonomske brojke i zakoni slobodnog tržišta, razotkriva se stvarna, proračunata agenda: sustavno istiskivanje domaćeg čovjeka kako bi se prostor očistio za krupni, većinom strani korporativni kapital.
Mit o cjelogodišnjim hotelima i infrastrukturnom slomu
Glavni argument birokratskog aparata jest da su obiteljski apartmani preopteretili lokalnu infrastrukturu i da Hrvatska mora hitno prijeći na hotelski turizam visoke vrijednosti. No, realnost na terenu potpuno demantira te salonske teorije. Svatko tko je potkraj rujna prošetao jadranskim plažama i parkiralištima od Zadra do Vodica mogao je vidjeti sablasno prazne objekte.
Geografska i klimatska realnost Jadrana je neumoljiva: izvan velikih gradova, sezonski hotel sa stotinu kreveta zimi je jednako mrtav kao i privatni apartman. Dok privatni smještaj u realnim okvirima ostvari oko 70 dana popunjenosti, sezonski hoteli u malim mjestima rijetko prelaze 100 dana rada prije nego što stave ključ u bravu zbog neprofitabilnosti. Razlika u volumenu je minimalna, ali je razlika u tome gdje zarađeni novac završava – monumentalna.
Matematika lokalnog optjecaja naspram poreznih oaza
Zamislimo 100 kreveta u jednom malom mjestu. Ako su ti kreveti u vlasništvu lokalnih obitelji, gosti koji u njima borave nemaju hotelski pansion. Oni se hrane u lokalnim restoranima, kupuju u lokalnim trgovinama, plaćaju domaće izlete i unose stotine tisuća eura izravno u ekonomski krvotok zajednice.
Kada domaći čovjek ostvari čistu zaradu od smještaja, taj novac ne napušta Hrvatsku. Obiteljski iznajmljivač zimi angažira lokalnog keramičara, stolara ili vodoinstalatera. On kupuje građevinski materijal u domaćim trgovinama, ulaže u fasade, kupuje automobil ili motocikl, troši u lokalnim ugostiteljskim objektima izvan sezone i plaća školovanje djeci. Čak i ako dio tog novca prođe kroz sivu zonu, država ga neizbježno hvata u drugom krugu optjecaja: onog trenutka kada domaći čovjek ode u trgovinu, on državi plaća punih 25% PDV-a na svaku kupljenu stvar. Novac kruži i hrani domaću likvidnost.
Nasuprot tome, 100 kreveta u rukama stranog hotelskog lanca funkcionira kao financijski usisavač. Veliki hoteli su zatvoreni sustavi koji nude polupansione, pa lokalna zajednica od njihovih gostiju vidi tek mrvice. Još važnije, multinacionalne korporacije koriste sofisticirane računovodstvene mehanizme poput transfernih cijena (transfer pricing) i prelijevanja dobiti (profit shifting). Kroz fiktivne menadžerske ugovore, plaćanje prava na korištenje brenda i skupe konzultantske usluge sestrinskim tvrtkama na Kajmanskim otocima, Cipru ili Malti, ovi lanci uspješno svode svoju dobit u Hrvatskoj na nulu ili minimalne iznose. Na taj način legalno izbjegavaju plaćanje poreza na dobit, a akumulirani kapital trajno napušta zemlju i odlazi stranim dioničarima. Dodatno, s obzirom na to da hoteli danas masovno zapošljavaju uvoznu radnu snagu iz Azije, čak se i lavovski dio isplaćenih plaća odmah transferira izvan hrvatske ekonomije.
Birokratski parazitizam i uništenje domaćeg kapitala
Zašto onda država i lokalna samouprava idu đonom na vlastite građane dok zatvaraju oči pred korporativnim manevrima? Odgovor leži u prirodi samog birokratskog aparata. U Hrvatskoj djeluje golemi, tromi sustav koji broji Ministarstvo turizma, krovnu Hrvatsku turističku zajednicu (HTZ) i nevjerojatnu mrežu od čak 298 lokalnih, općinskih i županijskih turističkih ureda. Taj aparat je u proteklih 35 godina prožvakao preko 5 milijardi eura javnog novca, ubranog kroz prisilne turističke članarine i boravišne pristojbe.
Za taj golemi novac građani nisu dobili riješenu odvodnju, pročišćivače, moderne bolnice na otocima niti brze željeznice do mora. Turizam nam se dogodio zbog geografske rente, sigurnosti i čistog mora, a ne zbog brošura lokalnih direktora turističkih zajednica. No, tom aparatu novac treba odmah kako bi financirao hladne pogone i lokalno stranačko zapošljavanje. Budući da je lakše administrativno podignuti namete stotinama tisuća građana nego kontrolirati poreznu optimizaciju globalnih korporacija, država je odabrala liniju najmanjeg otpora.
Pogled kroz prizmu Austrijske škole ekonomije
Ovakva ekonomska politika predstavlja školski primjer onoga što su teoretičari Austrijske škole ekonomije, poput Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka, nazivali pogubnim državnim intervencionizmom i krivim investicijama (malinvestment).
Austrijska škola nas uči da ekonomija počiva na individualnoj ljudskoj akciji i da je mehanizam cijena jedini savršeni informacijski sustav. Ako u nekom trenutku dođe do prevelike gradnje apartmana, slobodno tržište će to samo izregulirati. Cijene noćenja će pasti, profitabilnost će opasti, i to će biti jasan, decentralizirani signal investitorima da zaustave gradnju i svoj privatni kapital preusmjere u druge sektore – poput zlata, dionica, zemljišta ili poljoprivrede. Za to nije potreban nikakav dekret iz Zagreba ili Bruxellesa.
Međutim, kada država nasilno intervenira, ona uništava taj prirodni tržišni signal. Nametanjem poreznog tereta, birokracija pokušava provesti društveni inženjering i dekretom proglasiti hotelski smještaj “višom vrijednošću”, ignorirajući subjektivnu teoriju vrijednosti prema kojoj sam kupac (turist) odlučuje što za njega vrijedi više, a što je najvažnije za ukupnu Hrvatsku ekonomiju to nije dobro.
Obiteljski smještaj bio je jedini preostali sektor u kojem je hrvatski čovjek bio stvarni vlasnik tvornice i kapitala u vlastitoj domovini. Sustavnim uništavanjem tog modela i pogodovanjem institucionalnim investitorima, država provodi poltronsku pripremu za ekonomsku kolonizaciju vlastite obale.
Dugoročni rezultat ove politike bit će pretvaranje lokalnog stanovništva iz ponosnih vlasnika resursa u slabo plaćenu, najamnu radnu snagu stranih korporacija, dok će stvarna vrijednost i profit s devet nula trajno otjecati izvan granica Hrvatske.
