Neki dan u gradu sjetim se da mi treba neka sitnica. Ubrzo nailazim da trgovinu u koju mogu bez problema s kolicima. Sav sretan ulazim u trgovinu da kupim što mi treba. No, moja sreća brzo splasne kada shvatim da u trgovini mogu samo do kase i ni metra dalje jer je prostor toliko naguran stvarima da jedva jedna osoba može kretati po trgovini i da za moja kolica nema mjesta. Srećom, prodavačica je bila ljubazna i na kraju sam kupio sve što sam trebao, ali mijenja li to činjenicu da se premalo govori prilagođenosti unutarnjeg prostora?
I zaista, Svaki put kad u javnosti započne rasprava o pristupačnosti, priča redovito staje na ulaznim vratima. Prebrojavaju se centimetri rampi, raspravlja se o nagibima i dizalicama. No, što se dogodi kada osoba s invaliditetom konačno prođe taj famozni ulaz?
Ono što slijedi su arhitektonske barijere unutarnjeg prostora.
Često se zaboravi da fizička pristupačnost ne završava na pragu. Ulaz s rampom ne znači apsolutno ništa ako je unutrašnjost objekta projektirana — ili naknadno preuređena — tako da ignorira načine kretanja i potrebe različitih tipova korisnika.
Najčešće barijere zatvorenog prostora su raznolike.
Od onih koji me posebno nerviraju izdvajam tkz. “slalom” prolaze u trgovinama i supermarketima. Naime, između polica često nema ni 60 centimetara širine jer je svaki kvadratni metar ispunjen dodatnim štandovima s akcijama, lutkama ili kutijama. Rezultat? Prolazak kolica, hodalica ili dječjih kolica postaje nemoguća misija, uz konstantan rizik od rušenja izložene robe.
llustracija…
Liftovi su također posebna priča. Uglavnom su premali, te se vi i vaša pratnja jedva možete ugurati u njih, a neka veća kolica mislim da ni nestanu. Ali reći ćete – bolje ikakav nego nikakav… zar ne?
Tu spadaju i nepristupačni šalteri i info-pultovi različitih visina. To su one visoke recepcije i šalteri građeni su isključivo po mjeri stojeće osobe. Osoba u kolicima ili nižeg rasta prisiljena je razgovarati sa zidom od iverice dok se službenici moraju nadviti preko ruba da bi uspostavili kontakt očima.
Zatim su tu i sanitarni čvorovi koji vrlo često služe kao skladišta. Čak i kada objekt ima ugrađen toalet za osobe s invaliditetom, unutrašnjost je nerijetko ispunjena kanti za smeće, daskama za peglanje, rezervnim papirima i metlama. Prostor namijenjen za okretanje kolica tako postaje priručna ropotarnica.
Svakako tu treba dodati i preteška vrata debele tepihe i visoke pragove. Teška staklena ili protupožarna vrata bez automatskog otvaranja pretvaraju svaki prolazak kroz hodnike u teretanu. Dodajte tome i debele otirače u koje kotači upadaju kao u živo blato i dobijete prostor koji iscrpljuje i najupornije.
Arhitektura interijera nije samo pitanje estetike i maksimalnog iskorištavanja prodajnog prostora. Ona je pitanje funkcionalnosti i dostojanstva. Kretanje kroz trgovinu, knjižnicu ili javnu ustanovu ne bi smjelo zahtijevati unaprijed osmišljene taktičke planove ili konstantno pozivanje osoblja u pomoć za najobičniji prolazak do police. Da ne govorim o tome da funkcionalni prostori nisu samo pitanje lijepog izgleda nego i sigurnosti. Naprimjer da se nešto dogodi u tom super marketu ja kao osoba u kolicima nemam kako brzo pobjeći jer je jedini prolaz, onaj na kasi toliko uzak da i idealnim uvjetima ne mogu proći, a da ne srušim 10 stvari.
Krajnje je vrijeme da promijenimo definiciju pristupačnosti.
Rješenje leži u poštivanju osnovnih standarda, širini prolaza od minimalno 90 do 110 centimetra, čistim rutama bez prepreka, prilagođenim visinama radnih ploha i osviještenosti onih koji taj prostor održavaju.
Prava pristupačnost ne mjeri se time jeste li nekoga pustili kroz vrata, nego može li se taj netko unutra kretati slobodno, samostalno i bez stresa. Trgovine kao i sve ostale ustanove koriste svi – koriste ih živi ljudi sa svim svojim raznolikostima, navikama i tjelesnim mogućnostima. I baš zato bi njihova funkcionalnost trebala biti prioritet naspram estetike.
llustracija…
