EU zabranjuje spaljivanje neprodane odjeće – od 2030. godine

Suluda proizvodnja svega i svačega, uglavnom nepotrebnog, mogla bi čovječanstvo na koncu koštati opstanka na Zemlji. Na to već desetljećima upozoravaju znanstvenici i njihove projekcije budućnosti koji se temelje na čovjekovom nezasitnom uništavanju prirodnih resursa radi masovne proizvodnje i kratkoročnih profita i bogaćenja tek malog broja ljudi. Svatko tko imalo razmišlja o tome ne može biti ravnodušan kad uđe u trgovački centar i, primjerice, u trgovinama odjećom ugleda nepregledne količine odjeće.

• -Hoće li ovo itko ikada kupiti? Hoće li ove hlače, majice, jakne.. itko ikada odjenuti? Gdje će završiti ono što nikada ne pronađe kupca? – to su neka od pitanja koja se mogu javiti onima koji još razmišljaju ‘svojom glavom’.
• Na žalost, puno je veći broj onih koji po ovoj Zemlji hodaju bez svijesti i savjesti pa im ovakva pitanja nikada neće pasti na pamet, a zbog takvih ova samoubilačka megaproizvodnja opstaje i dalje.
• Još manje većina razmišlja što se zapravo događa s odjećom koja se nikada ne proda, a dobro je poznato da je na europske police dospjela nakon što su je iskrojili i sašili radnice i radnici u dalekim siromašnim državama koji rade danonoćno za mizerne plaće i u neljudskim radnim uvjetima.
• Dakle, nije tajna: modni trgovački  lanci svake godine uništavaju goleme količine odjeće koja nije prodana.

• 

  Odjeća smeće (foto: Digital Artist)

• -EU sad strogo ograničava to razbacivanje resursa, doduše zaobilaznim argumentima: da se time stvaraju tone štetnog CO2. Ma koliko bila zastrašujuća, to je uobičajena praksa gotovo svih modnih lanaca i tekstilne industrije: odjeća koja nije prodana se isprva nudi uz određen popust, ali taj popust nikad ne smije biti previše velik. Tko će kupiti, na primjer, traperice za 200 eura, ako se te iste traperice u dogledno doba mogu dobiti i za 20 eura? Ili još gore: kako bi bilo da se neprodana roba pokloni onima kojima je to potrebno pa da kupac skupih traperica na cesti sretne i beskućnika u istim hlačama. Ma koliko muke, truda i niskih nadnica bilo u nekoj tvornici u dalekom svijetu, jedino rješenje modni lanci vide u uništavanju neprodane robe, nerijetko još neraspakirane i u kutijama u kojima je došla iz tvornice. “Stara” roba zauzima prostor u trgovini koji je potreban za novu sezonu, a i skladištenje je trošak. U sektoru tekstila je veoma teško predvidjeti ponašanje kupaca: zašto su skoro sve zelene haljine prodane, ali su ostale još kutije i kutije plavih? A i trendovi se mijenjaju sve brže, ponekad i brže nego što je stigao kontejner nove odjeće iz Bangladeša ili Vijetnama. – piše Deutsche Welle. 

Europska komisija procjenjuje kako se svake godine u Europi 4 do 9 posto neprodanog tekstila uništi prije nego što ga itko upotrijebi, no vrlo je vjerojatno kako je taj postotak puno veći. Jer, tko bi to uopće mogao kontrolirati? Kao što nitko ne može efikasno kontrolirati ni koliko hrane kojoj ‘istekne rok’ završi u spalionicama i na smetlištima, dok istodobno milijuni  ljudi gladuju.

Odjeća smeće (foto: Digital Artist)

-Ali u tome ima element u kojem EU može biti nadležan: neprodana odjeća u pravilu završava u spalionicama otpada, a samo ta odjeća onda uzrokuje oko 5,6 milijuna tona emisije CO₂ godišnje. Zvuči mnogo, makar je to zapravo količina ugljičnog dioksida koju otprilike stvori ukupan zračni prijevoz samo prema Sjevernoj Americi i to samo za mjesec dana. No to je Europskoj uniji omogućilo da već od prošlog srpnja strogo ograniči uništavanje odjeće velikih modnih kompanija, a sad je tu odredbu proširila i na tekstilne lance srednje veličine,  priopćila Europska komisija. Doduše, tek od 2030. godine kako bi se stigli prilagoditi novim propisima. – piše DW.