Jeste li pročitali ( čuli ) Božićnu poruku zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše? Budućnost se gradi, kaže nadbiskup, na istini, pravdi, ljubavi i slobodi. Da bi čovjek riječ rekao. Ali… Zašto mons. Kutleša tako ne zbori i izvan prigode Božića, u svakoj svojoj propovijedi, u svakom obraćanju vjernicima i ukupnoj javnosti i time potvrđuje svoju iskrenost, autentičnu vjeru i posvećenost vrijednostima na koje nas prigodno upućuje?
“Bez istine nema povjerenja, bez pravde nema mira, bez ljubavi nema zajedništva, bez slobode nema dostojanstva osobe. Božić je trenutak kada nas Bog poziva da te riječi prestanu biti samo pojmovi i postanu program našega života i obnovljene hrvatske budućnosti”, među ostalim, stoji u nadbiskupovoj poruci kojom poziva na mir, ali ne samo diplomatskim pregovorima, nego „obraćenjem srca i obnovom odnosa u našem narodu i među narodima svijeta.”
Mons. Kutleša upozorava i da se mir ne može graditi neistinama, zaboravom ili iskrivljavanjem stvarnosti.
“Za hrvatsko društvo živjeti u skladu s istinom također znači hrabro gledati na vlastitu povijest. Znači priznati dobro koje je Bog činio po našim predcima, zahvalno čuvati uspomenu na one koji su žrtvovali život za slobodu i dostojanstvo naroda. No istina znači i ne bojati se priznati rane, nepravde i zločine, osobito prema nedužnima, bez obzira s koje strane dolazili”, navodi crkveni prelat u svojoj božićnoj besjedi, naglašavajući da istina ne služi optuživanju, nego oslobođenju. Zato hrvatski narod poziva da prestane živjeti od poluistina i jednostranih sjećanja, nego da traži cjelovitu istinu koja liječi. Istina je, kaže, potrebna u obitelji, u odgoju, u medijima, u politici, u Crkvi.
Nadbiskup govori i o miru koji je bez pravde krhka iluzija.
“U hrvatskoj stvarnosti to znači pravednost u radnim odnosima, priliku za zaposlenje, poštenu i redovitu plaću, transparentnost u upravljanju javnim dobrima, brigu za siromašne, nezaštićene, bolesne, napor da nitko ne ostane na marginama društva. Ne može se istinski slaviti Božić, a zatvarati oči pred obiteljima koje žive u oskudici, pred mladima koji odlaze tražiti budućnost drugdje jer ne vide pravednu priliku ovdje, pred starijima prepuštenima samoći. Pravda traži strukture, zakone i institucije koje štite najslabije, a ne one koji su najglasniji ili najmoćniji“, poručuje, napominjući da je pravda „nužna i u suočavanju s prošlim ratovima i ideologijama. Mnogo je rana koje još bole: nedostojno pokopani, neistraženi zločini, ljudi koji još čekaju istinu o svojim najmilijima. Dužnost je države i društva, ali i vjerničke savjesti”, Kaže Kutleša, “tražiti da svaki čovjek dobije dostojanstven spomen i, gdje je moguće, vjernički pokop. To nije otvaranje starih sukoba, nego čin pravde i milosrđa”, smatra mons. Dražen Kutleša, vjerujući da s takvom pravdom raste mogućnost stvarnog pomirenja. „Mir koji želimo za naš narod, Europu i cijeli svijet”, dodaje nadbiskup, „nije tek odsutnost sukoba, nego uređen poredak odnosa u kojem se istina priznaje, pravda traži, a dostojanstvo svake osobe poštuje”.
U dijelu poruke u kojoj govori o slobodi ističe da sloboda koja rađa mir nije sloboda činiti što tko želi, nego sposobnost činiti dobro, iznutra, „iz čista i oblikovana srca”.
“Nakon više od tri desetljeća političke neovisnosti naše domovine dobro shvaćamo da za hrvatsko društvo sloboda znači puno više od političke neovisnosti. Ona znači slobodu savjesti koja nije kupljena interesima ili zastrašena pritiscima te slobodu vjernika da javno ispovijedaju svoju vjeru i žive po njezinim načelima poštujući druge i tražeći zajedničko dobro.
Sloboda znači i da mediji služe istini, a ne arbitrarnoj moći ili profitu, da obitelji mogu odgajati djecu u skladu s vlastitim uvjerenjem te da mladi, udomljeni u svojoj zemlji, ne moraju birati između vjere, poštenja i uspjeha”, kazao je Kutleša.
Mir ne počinje u konferencijskim dvoranama, dodaje, nego u srcu svakog čovjeka, stoga nadbiskup poziva sve one koji obnašaju odgovorne dužnosti da grade mostove a ne zidove, da se odreknu retorike podjela, da dadu šansu poštenom dijalogu, da prihvate stručnost i znanje, da slušaju različite glasove.
„Nije slabost, nego hrabrost tražiti pomirenje. Slabost je graditi svoju popularnost na starim ranama naroda. Božićna nas noć podsjeća da Bog bira poniznost, a ne silu; blizinu, a ne dominaciju; služenje, a ne samopromociju“, poručio je i svim vjernicima, svim ljudima dobre volje, poželio mir u srcu, u obitelji, u društvu i među narodima, sretan i blagoslovljen Božić i novu 2026. godinu.
Kutlešine riječi su na mjestu, ali živi li svakodnevno i sam nadbiskup u skladu sa svojim porukama? Jer, u njegovim recentnim komentarima, primjerice, o peticijama da se molitelji koji se svake prve subote u mjesecu okupljaju, kleče i mole, izmjeste sa glavnog zagrebačkog trga, izrazit će svoje protivljenje tome tezom da su u demokracijama trgovi uvijek bili mjesta susreta i različitih razmišljanja. Ali, što ako ta razmišljanja idu protiv Božje riječi? Kako to da nadbiskup ima razumijevanja za molitelje koji zazivaju mušku dominaciju u obitelji i promiču stav da su žene drugotne, manje vrijedne, rođene da služe muškarcima?
Zar nije i sam u najnovijoj Božićnoj poruci kazao da „ Bog bira poniznost, a ne silu; blizinu, a ne dominaciju; služenje, a ne samopromociju”?
A ipak, one koji demonstriraju otvoreno uvjerenje o vlastitoj dominaciji, protivno riječi Božjoj, abolira demokracijom i slobodom. Protivi se zabranama, jer, veli, „ako gledamo što nekome smeta, onda ćemo samo dolaziti do zabrana”. Štoviše, nadbiskup sumnja „da bilo tko moli protiv nekoga drugoga, jer to nije u duhu kršćanstva.” Ali, nadbiskup Kutleša dobro zna za što mole oni na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, a to za što na koljenima mole jest protiv nekoga drugoga. Protiv žena kao takvih, protiv njihove ravnopravnosti koja im je Ustavom zajamčena u slobodnoj hrvatskoj državi. A unatoč tome na njihov čin gleda blagonaklono… Zanimljivo, a incident u kojem je jedan od tih bogobojaznih molitelja gazio ruže položene za žrtve femicida, nije istraživao ( ? ), pa se o tome nije ni referirao.
Ni u Thompsonovoj ikonografiji na koncertu na Hipodromu ne vidi ništa sporno, ponajmanje bogohuljenje ili izrugivanje s katoličkom vjerom, odnosno kršćanstvom. A svakako smatra potrebnim naglasiti važnost toga okupljanja na kojemu je bilo preko pola milijuna ljudi. U tome vidi faktor zajedništva a ne podjela i razdvajanja, a kad su antifašistički marševi i povorke ponosa u pitanju, kaže tek da „akcija rađa reakciju te da je zato vrlo važno poštovati demokratsko načelo”.
Ili, o problemu pedofilije u Crkvi i zlostavljanja ranjivih osoba, nadbiskup ističe kako je najvažnije da djeca budu sigurna i zaštićena. „Tu nema tolerancije i zato smo i mi tražili od signature da cijela Hrvatska bude jedan kazneni sud koji će voditi takve postupke ako se dogode. Tu trebamo biti vrlo pažljivi i imati mjere prevencije.Imamo različite kursove i tečajeve gdje se svećenici i oni koji rade u crkvenim institucijama koje organizira Katoličko sveučilište poučavaju kako prepoznati u društvu da se takve stvari događaju, pogotovo u okrilju Katoličke crkve. Na tome trebamo raditi i biti osjetljivi i uvijek zaštititi djecu koliko je više moguće te spriječiti bilo kakvu mogućnost da se nešto dogodi”.
A to se događa i dalje, svećenici koji su zlostavljači mogu se vratiti u službu u kojoj nemaju kontakt s maloljetnicima, jer, biskup nije sudac, on nikoga ne može poslati u zatvor. Najviše što može učiniti je, veli mons. Kutleša, nekoga suspendirati da ne može djelovati”. Propusti su mogući, priznaje, ali takvi svećenici ne bi trebali dolaziti u kontakt s maloljetnicima.
A ako ipak dolaze, što tada?
U tome je problem. Crkva desetljećima štiti svoje posrnule službenike, i tek s ustoličenjem pape Franje to je sramotno poglavlje crkvenog svetogrđa otvoreno. Hoće li s odlaskom pape Franje biti zatvoreno?
