Sutra, 18. studenoga u Vukovaru će ponovo tisuće ljudi hodati gradom u Koloni sjećanja, obilježavajući 34. godišnjicu pada grada koji je, unatoč nadmoći neprijatelja odolijevao 87 dana. U Koloni sjećanja zbog zdravstvenih problema ( akutne upale dišnih puteva ) neće biti predsjednik Republike Zoran Milanović, iako je ranije njegov dolazak bio najavljen. Iz godine u godinu na ovoj jedinstvenoj komemoraciji okupljao se sve veći broj ljudi, događali su se i incidenti ( poput onog s dvije „kolone” ), pri čemu je malo koga od onih koji su privatizirali suosjećanje sa žrtvama Vukovara zanimalo kako se uz sve to osjećaju Vukovarci čije je sjećanje najbolnije. Kojima treba mir i tiho, dostojanstveno komemoriranje gubitka najbližih. Jer, ovo nije proslava, ovo je komemoracija, a ona bi trebala biti rezervirana za obitelj i prijatelje. Ostali, Vukovar mogu posjećivati tijekom godine kad god žele…
Vukovar je postao mitsko mjesto hrvatskog identiteta, u koje ovih dana nisu baš svi dobrodošli. Recimo, vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček, na najavu dolaska predstavnika VeDRA-e, udruge Veterana Domovinskog rata i antifašista, uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara, odgovorio je porukom da nisu dobrodošli i otvoreno poručio: „Zahtijevam da odustanu od svog čina”.
„Nezahvalno je”, rekao je, „ govoriti koliku brojku očekujemo sutra u Vukovaru, ali ono što je bitno da svi dobronamjerni koji se istinski žele pokloniti žrtvama Vukovara su dobrodošli i ono što želim je da ove dane provedemo u miru i da nemamo dnevno-političkih prepucavanja i da ne provlačimo žrtvu kroz blato“.
Pavliček je izrazio bojazan da bi se upravo to moglo dogoditi ukoliko udruga VeDRA, kako je i najavila, dan uoči Kolone sjećanja, posjeti Vukovar i baci vijenac u Dunav za vukovarske civile srpske nacionalnosti, koji su, kako u najavi ističu, nevini ubijeni tijekom 1991.. Pozvali su i vukovarskog gradonačelnika da im se u tom činu pridruži, cijeneći da je riječ o civilizacijskoj gesti. Najavili su i da će sutra, 18.studenoga, njihovi predstavnici, kod spomen obilježja na Ovčari, odati počast palima u obrani Vukovara i onima koji su nakon sloma obrane grada pali u ruke srpskih agresora.
Planiranu gestu VeDRA-e vukovarski gradonačelnik nije vidio kao civilzacijski čin nego kao provokaciju. I zbog toga je predstavnicima VeDRA-e koji su planirali dolazak uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje kako bi bacili vijenac u Dunav u počast, kako su naznačili, stradalima bez krivnje, poslao poruku da od svoje nakane odustanu.
“Mislim da su predstavnici srpskih institucija otkazivanjem, na moj zahtjev, izložbe ‘Srpkinja, heroina Velikog rata’ napravili jedan razuman potez koji vodi prema smirivanju tenzija i koliko imam informaciju oni neće ove godine bacati vijenac u Dunav. Mislim da su i predstavnici srpske zajednice svjesni da i nakon 20.11. treba živjeti u Vukovaru i da treba živjeti u miru i ne treba nam dodatno dizanje tenzija.
Ova udruga VeDra koja želi baciti vijence u Dunav za, kako su naveli u dopisu, nevino ubijene građane srpske nacionalnosti, smatram čistom provokacijom. Mi smo im odgovorili da nisu dobrodošli u Vukovar jer očigledno žele stvarno provocirati i remetiti mir u Vukovaru. Zahtijevam da odustanu od svog čina. Oni moraju biti svjesni da je u gradu trenutačno na desetke tisuće hodočasnika i da vrlo lako mogu isprovocirati te ljude koji su ovdje, i branitelje, i mislim da je ovo jedan sulud čin.”
Izaslanstvo splitske udruge VeDRA stiglo je u Vukovar, ali zbog prosvjeda branitelja koji su im zapriječili put prema obali, kako bi ih onemogućili da bace vijenac za srpske civilne žrtve u Dunav, nisu se pojavili na mjestu gdje su to planirali učiniti. Umjesto u Vukovaru, vijenac su bacili u Borovu Selu.
Hoće li članovima VeDRA-e biti zabranjeno i da 18. studenoga hodaju u Koloni sjećanja Vukovarom? Uostalom, DP-ov saborski zastupnik, jedan od najglasnijih u prosvjedu protiv VeDRA-e, Stipo Mlinarić Ćipe bacanje vijenca u Dunav kvalificirao je kao protuzakonito djelovanje i pozvao MUP da poduzme mjere protiv splitskih veterana i antifašista.
Iako doista nije bilo politički mudro, s obzirom na okolnosti koje vladaju u društvu i državi danas, u Vukovaru u tjednu obilježavanja jedne teške ratne obljetnice organizirati, kroz program Dana srpske kulture, i to u suradnji s RS, izložbu pod nazivom „Srpkinja, heroina velikog rata”, ili u Zagrebu izložbu kontroverznog Dejana Medakovića, sukreatora memoranduma SANU, nije normalno da se bilo kome u ovoj državi ograničava sloboda kretanja i sloboda izražavanja pijeteta prema civilnim žrtvama rata. Pa i kad su srpske nacionalnosti. Pogotovo ako nisu stradali zbog zločina prema nekome, nego zbog svoje nacionalnosti.
Nažalost, nije sve ostalo na „provokaciji” VeDRA-e, koja se naposljetku nije ni dogodila. Učinio se i korak više, pa je cijelom hrvatskom publicumu novi šef Mosta, Nikola Grmoja, „otkrio” kako je NAVODNO, predsjednik VeDRA-e Ranko Britvić zapravo- špijun. Pozvao se pritom na notornog Velimira Bujanca koji je objavio video, navodno dostavljen redakciji Bujice, na kojem je Britvić s bivšom veleposlanicom Srbije Jelenom Milić, koja pozira s tri uzdignuta prsta i nagovara predsjednika splitske VeDRA-e da usred Zagreba uzvikne „Srbija do Grenlanda”. Naravno da nikom pristojnom urednik bizarne Bujice nije nikakva referentna vrijednost, naprotiv, pa je u najmanju ruku začudno kako se bez ikakve zadrške takvu interpretaciju uzima „zdravo za gotovo”.
Vukovar je odavno postao mjesto specifičnog domoljublja. Isključivog, gotovo privatiziranog, ideološki obojenog, stranačkog… Kako je to ovih dana na Facebooku napisala književnica Ivana Bodrožić, Vukovarka koja je kao 9- godišnja djevojčica preživjela strahote ratnog Vukovara, nakon čijeg je pada s majkom i bratom otišla u prognaništvo, dok je njezin otac ubijen na Ovčari, „nema to veze s pijetetom, nego s profiterstvom”.
Evo Ivanine objave u cijelosti:
“Svake godine u ovo vrijeme kad mi počne zvoniti mobitel, za medije i ostale zainteresirane, imam jednu, istu izjavu:
Zamislite osobu koju su teško pretukli i silovali, u mirnodopsko vrijeme, neka to bude mlada djevojka, naprimjer, koja je od nasilnika i ubojice uspjela pobjeći, jedva preživjevši traumu. Zamislite sad, idućih trideset godina, ona na svaku obljetnicu zločina sjeda za stol sa svojom obitelji, susjedima, sugrađanima i oni je potiču da im svake godine iznova i iznova prepričava detalje užasa. Sjedi tako pred kamerama, novinari postavljaju pitanja, zadižu joj majicu da vide ožljke, ajde, sjetite se još kojeg strašnog detalja, kako vam je ono zabio nož, je li boljelo jako?
Istovremeno, ispred njezine kuće postavljena je izložba s fotografijama zločinca, s opisom zločina, kako mu slučajno ne bi umaknula kad izađe, kako ne bi počela živjeti, kako joj ne bi palo napamet da je ona više od žrtve. Čini li vam se to normalno? Čini li vam se to moralno?
Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedini njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata.
To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima“, napisala je Bodrožć na Facebooku.
Je li i to provokacija? Ili slobodno izneseno mišljenje na koje bi svi trebali imati pravo zajamčeno Ustavom…?
Ako pitate DP-ovca Stipu Mlinarića Ćipu reći će vam standardno, da je u ovoj zemlji previše onih koji bi htjeli da Domovinski rat postane fusnota u udžbeniku. Ne traži on, kako je Ivani Bodrožić odgovorio na Facebooku, da se Hrvatska klanja braniteljima ( zar zbilja ? op. a. ), traži samo da se sjeti svojih mrtvih i nestalih, da zapali svijeću i u tome vidi samo zahvalnost i pristojnost, ništa monstruozno.
Nekom je sve to predstava. Ima, naravno, i toga, i političara koji vole kamere- priznaje- ali to nije razlog da ukinemo sjećanje, nego da obilježavanju vratimo dostojanstvo.
Zar se sjećanje propisuje, oktroira, ili se čovjek po vlastitom moralnom habitusu sjeća i svojom slobodnom voljom iskazuje poštovanje prema žrtvama i istinskim braniteljima, ne očekujući da mu se to sjećanje politički honorira? Za to mu ne treba ni Kolona sjećanja ni masovke u Vukovaru, počast žrtvama može iskazati kad želi, zato ne mora čekati 18.studenoga i TV-kamere.
Ćipe će dok je živ u kolonu sjećanja, pa makar i u invalidskim kolicima. To je njegov zavjet, kako je napisao u odgovoru Ivani Bodrožić.
Jasno, jer dok je javnog reproduciranja sjećanja na rat i njegove traume, ni Ćipe neće biti tek bilo tko, rat ga čini faktorom u društvu i državi, pače u vladajućoj koaliciji. Daje mu glas, važnost, snagu. Što bi Ćipe bez rata i bez ( srpskih ) neprijatelja ?
Kolona sjećanja (HRT – snimka zaslona)
