Kao što svi već znate novi Ministar Alen Ružić nedavno je predstavio “revolucionarnu” reformu – uvođenje elektroničkih kartica za korisnike inkluzivnog dodatka. Kroz revolucionarnu” reforma“ u vidu „specijalnih elektroničkih kartica“ država želi osigurati da novac koji se izdvaja iz proračuna bude potrošen „namjenski“ – na hranu, higijenu, osnovne potrebe djece i odraslih osoba s invaliditetom. Ministar obećava da će kartica funkcionirati kao klasična bankovna, da će se moći koristiti online, na tržnicama, svugdje. U vremenu kada se često govori o zloupotrebama sustava, kartice djeluju kao alat kontrole i transparentnosti. Politički gledano, takva mjera lako dobiva podršku: porezni obveznici žele imati osjećaj da se njihov novac troši odgovorno.
No problem nastaje kada se odmaknemo od brojki i uđemo u stvarne živote ljudi.
Jer ono što ministar zove „zaštitnim mehanizmima“ i „ugrađenim filterima koji sprječavaju nenamjensko trošenje“, za nas koji živimo s invaliditetom zvuči drukčije. To zvuči kao nepovjerenje. Kao kontrola. Kao poruka: „Vi ne znate što vam treba, pa ćemo mi odlučivati umjesto vas.“
Ministar je također zaboravio da korisnici inkluzivnog dodatka i roditelji njegovatelji nisu homogena skupina. Među njima su roditelji koji jedva spajaju kraj s krajem dok brinu o djeci s cerebralnom paralizom, stariji roditelji koji skrbe o odraslim sinovima i kćerima s različitim poteškoćama od autizma do intelektualnih teškoća , tu su i osobe s invaliditetom koje su samostalne ali trebaju podršku. Uvođenjem kartica s filterima, država šalje poruku nepovjerenja – kao da unaprijed pretpostavlja da ćemo pogriješiti ako nam se da sloboda izbora.
Kao osoba s invaliditetom, znam da sustav ima problema. Znam da postoje ljudi koji zloupotrebljavaju prava, ali to definitivno nisu osobe s invaliditetom i njihove obitelji. Također znam da velika većina roditelja i skrbnika osoba s invaliditetom troši svaki euro mudro i promišljeno točno znaju što njihovo dijete ili štićenik treba. I nisu im potrebni algoritmi i filteri da im to objasne. Važno je napomenuti da roditelji njegovatelji i svi koji žive od inkluzivnog u stvarnosti su majstori preživljavanja jer moraju deset puta promisliti na što će potrošiti tih par stotina eura, jer je to sve što imaju, a ne mogu s tim naknadama ući ni u dozvoljeni minus niti kupovati na rate, a ni podignuti krediti kao ostali građani.
Ministar koji ima plaću veću od 5 tisuća eura ovu „revolucionarnu” reformu pravda riječima: „Nije cilj bila primarno kontrola.“ Ali ako nije kontrola, što je onda? Zašto ugrađivati „zaštitne mehanizme“ i „filtere“ ako nam vjerujete?
Tko uopće ima pravo odlučivati što je „nužno“, a što „luksuz“? Tko određuje što mi smijemo, a što ne smijemo kupiti za svoje dijete ili za sebe? I zašto se to pravo odlučivanja oduzima samo nama, dok svi drugi roditelji mogu slobodno odlučivati kako će trošiti svoj novac?
Ministar koji zbog ovakvih poteza dovodi u pitanje je li uopće kompetentan za to radno mjesto kaže da će se moći podići „manji dio gotovog novca za svakodnevne potrebe“. Koliko je to – 50 eura? 100? I što s onim potrebama koje se ne mogu platiti karticom? Što s tržnicama gdje prodavači nemaju POS uređaje? Što s privatnim terapijama, fizioterapeutima, logopedom koji možda ne mogu primiti kartično plaćanje. Što je s onima koji žive u ruralnim područjima, gdje uopće nema trgovine ili je tek jedna?
Zašto uopće netko mora biti obilježen nekom specijalnom karticom? Dok druge države svojim građanima s invaliditetom uplaćuju dodatne iznose mimo zajamčenih ostvarenih prihoda koje mogu potrošiti kako žele i da mogu dostojanstveno živjeti, nama naša država poručuje da nismo sposobni ni mi ni naši roditelji upravljati s par stotina eura. Što je sljedeće? Odredit ćete nam koliko tjedno smijemo kupiti kruha i mlijeka s tom specijalnom karticom?
I onda dolazimo do ključnog pitanja: „Zašto osobe s invaliditetom ne bi mogli pojesti jedan sladoled, sjesti negdje na terasu, popit nešto što žele, kavu, sok, bilo što?“ Zašto dijete s invaliditetom ne može dobiti malo normalnosti, malo svakodnevne radosti koju sva druga djeca doživljavaju bez da se itko pita je li to „namjensko“?
A kad već govorimo o državnom novcu i kontroli trošenja, zanima me jedna stvar. Zašto se uopće ne raspravlja o kontroli trošenja javnog novca od strane političara? I ne samo političara, nego svih voditelja tisuću državnih agencija, sportskih saveza, i svih oni koji žive od novca poreznih obveznika? Zašto nitko ne predlaže kartice s filterima za zastupnike koji primaju desetke tisuća eura plaća iz istog proračuna?
Zašto nitko ne pita što rade s službenim automobilima, putovanjima? Zašto ne postoje „ugrađeni zaštitni mehanizmi“ koji bi kontrolirali troše li ministri, saborski zastupnici i državni tajnici javni novac namjenski?
Ah da, zaboravio sam – oni su odgovorni, pouzdani, njima se vjeruje. Mi koji primamo nekoliko stotina eura inkluzivnog dodatka, mi smo oni koje treba kontrolirati. Mi smo oni koji ne znamo što nam treba. Mi smo rizična skupina.
Dvostruki kriteriji su toliko očiti da boli. Država nema problema dati službenu poslovnu karticu političarima koji mjesečno dobivaju više od prosječne godišnje plaće, ali mora postaviti filtre na nekoliko stotina eura koje roditelj troši na svoje dijete s invaliditetom ili osoba s invaliditetom.
Jer na kraju, pitanje nije samo kako raspodijeliti novac, nego kakvo društvo želimo biti. A pitanje je, da se ne lažemo, i „čiji to rođak, sin, prijatelj treba zamračiti novac od specijalnih elektroničkih kartica“? Svi znamo da će to koštati, sjetite se samo one afere s Covid testovima. Tko će stvarno profitirati od tih specijalnih kartica, jer znamo da osobe s invaliditetom i njihove obitelji neće? Zašto dosadašnje debitne kartice banaka odjednom više nisu dobre za osobe s invaliditetom i njihove obitelji?
Ministar ako stvarno želi pomoći neka se krene baviti bitnim pitanjima i problemima koje nas muče. Evo npr. mogao bi se pozabaviti pitanjem zapošljavanja osoba s invaliditetom, to je gorući problem koje ni jedna dosadašnja vlada, a ni ministar nije uspio riješiti i još nizom drugih važnih pitanja. Mi nismo problem koji treba riješiti tehnologijom. Mi smo ljudi koji trebaju podršku. I ta podrška mora biti dostojanstvena, ona koja uključuje povjerenje, ne samo kontrolu.
Za kraj, dragi ministre Ružiću, ako već želite modernizirati sustav, razgovarajte s nama. Ne o nama, nego s nama. Pitajte nas što trebamo. Pitajte nas kako vidimo pomoć. Pitajte nas kako sustav može biti bolji.
