Egzistencijalni kršćani i kršćani u umišljaju obilježili su, kako se to krajnje neprikladno kaže, najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Naravno da nije moguće gradirati boga i njegovo djelovanje, ali ipak možemo, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog metodičkih razloga iza kojih leži sebičnost, Uskrs smatrati najvećim kršćanskim blagdanom jer je riječ o događaju koji život odbija predati smrti. Ljudi su uglavnom sebična bića, zanima ih što će biti s njima i eventualno s onima s kojima su bliski i da se njih pita, malo tko bi izvan njihovog kruga bio spašen.
Posluh i sloboda
Meni je sasvim svejedno je li život jednokratan, neponovljiv i smrtan ili je, pak, zahvaljujući božanskom zahvatu, vječan. To niti malo ne utječe na to kako ću živjeti – i ako me smrt unese u zaborav, a moje tijelo potpuno preuzme zemlja ili vatra i ako me iza granice smrti čeka budućnost koja dolazi po bogu, to ništa ne mijenja moje temeljno opredjeljenje da živim životom demonstriranja autonomije koja se ne predaje iluzijama o tome kako bih kao pripadnik nekog naroda ili član neke religijske zajednice trebao živjeti. Trebam živjeti upravo ovako kako živim – izvan dohvata naloga koji mi određuju tko sam i što sam. Sam sebe određujem.
Zarobljenici povijesti mi izazivaju gađenje i mučninu, isti osjećaj gajim i prema javnim vjernicima i njihovom afektiranom izjednačavanju vjere sa skupom pravila. Gnušam se od same pomisli na posluh. Cijenim žrtvu koju su podnijeli ljudi prije mene, da mogu, sudjelovao bih s njima u borbama protiv neprijatelja slobode, ali svoj život ne promatram kao oltar na kojem prinosim zahvalnost zato što mi je netko nešto dao i omogućio mi da budem to što jesam. Sam se definiram i sam usmjeravam vlastiti život – da to ne činim, ne bih bio slobodan i tko to ne čini, nije slobodan. Ljudi koji su zahvalni drugima na slobodi, ne znaju što je sloboda.
Svako malo, posebno u liturgijski jakim vremenima, upoznam afektirane vjernike koji vjeru traže tamo gdje je nema – u predanju depersonaliziranim pravilima i slijeđenju posredovanih obrazaca. U razgovoru s takvima ne prelazim granicu pukog registriranja onoga što i govore, ali to nije vjera, to je tužni umišljaj vjere jednog tužnog i neosmišljenog ljudskog života koji je predan prošlosti i neiskrenosti. Baš kao što nitko ne može živjeti tuđim životom ili umirati tuđom smrću, isto tako nitko ne može vjerovati tuđom vjerom. Takvi ljudi su blasfemični, ali to nije moj problem.
Opasnost od “navikavanja na nasilje”
Kršćanstvo doživljavam kao religiju života, a život odbijam protratiti u strepnji od smrti. Po mome poimanju života, svi oni koji u vremenu podržavaju horizont smrti, umiranja i ubijanja, nemaju što tražiti u Uskrsu, osim eventualno poticaja da vjeru povežu s jelovnikom. Kvaliteta takve vjere ovisi o zdravstvenom stanju probavnog sustava. Sretno im. Ni oni me ne zanimaju. Mene zanima egzistencijalni rizik koji dolazi s bogom odnosno što bog znači upravo za mene i za moj život. I vjernici i nevjernici, da bi se mogli odlučiti hoće li svoj život organizirati kao da boga nema ili pak kao da ga ima, trebaju osvijestiti vlastitu autonomiju. Egzistencijalna autonomija je u početku bezbožna, ona vjerom prerasta ili u autonomiju egzistencijalnog i komunikacijskog odnosa s bogom ili, naprotiv, i dalje nastavlja biti bezbožnom egzistencijalnom autonomijom. Sve drugo je umišljaj rađanja subjekta, a umišljaj me, kako napisah, ne zanima. Budući da čovjek u sebi dovršava boga, bilo da ga vjerom afirmira bilo da ga nevjerom negira, svaka istinska vjera i svaka istinska nevjera je posebna i nesvodiva na neku drugu vjeru ili nevjeru.
Zadržimo se stoga malo na riječima pape Lava XIV. Papa u uskrsnoj poruci Urbi et orbi poziva na mir i nenasilje. On upozorava na opasnost, kako kaže, „navikavanja na nasilje” odnosno na našu „ravnodušnost prema smrti tisuća ljudi”. Živimo u civilizaciji koja ne samo da se navikla na nasilje, nego se veseli nasilju i neprestano ga priziva. Lav XIV. smatra da oružju nije mjesto u ljudskim rukama – ničijim, a ne samo rukama kršćana. Ruke služe kako bismo mogli odložiti oružje koje nam je netko dao s namjerom da puni zahvalnosti ginemo za njega. Smatram da ove papine poruke dotiču samu jezgru svakog osmišljenog ljudskog života. One su jednako kršćanske i ateističke, one, kada su jednom izgovorene, nisu više samo riječi pape Lava XIV., one pozivaju na dijalog i traže da iznesemo naš stav odnosno da kažemo jesmo li za mir ili smo se „navikli na nasilje” i sada „ravnodušno promatramo smrti tisuća ljudi”.
Isus nije ratnik, on je mirotvorac
Lav XIV. je definirani čovjek dijaloga, on shvaća da mir nastaje tako da ga čovjek unese u vlastiti život. Mir nema religijski predznak, zato papa dijaloga ne svojata mir, nego ga duboko cijeni i shvaća da se do mira dolazi tako da ga, baš kao svaku drugu vrijednost, ljudi dovrše u sebi. Bez tog našeg, osobnog, autonomnog angažmana nema mira. Mir mora biti naš mir, baš kao što dobrota mora biti baš naša dobrota. Kršćani u umišljaju ovo ne shvaćaju, ali zato shvaćaju ateisti koji su odlučili živjeti životom autonomije mira i dobrote, premda se nalaze izvan relacije s božanskim bićem.
Tko je bogu bliži – kršćanin u umišljaju, koji se pridržava pravila i u rukama drži oružje, ili ateist koji se zalaže za mir? Je li bog postao čovjekom da bi ljude učinio kršćanima ili da bi ih pozvao da dobrotu i mir dovrše u vlastitim životima? Spašava li bog ljude ratovima ili mirom i dobrotom? Može li se istovremeno veličati rat – prošli, sadašnji ili budući – i biti kršćanin? Je li vjernik onaj tko je zahvalan bogu zbog toga što je pobijedio u nekom ratu ili boga promatra kao branitelja i donositelja mira?
Uskrs je trijumf mira i nenasilja. Ako je Isus Krist spasitelj, a egzistencijalni kršćani vjeruju da jest, on ne spašava rat, nego dobrog čovjeka. Isus nije ratnik, on je mirotvorac. Ne očekujem da ovo shvate oni koji ponavljaju bezbožne mantre o tome kako je naš temelj neki rat. Temelj našeg života je mir, obrambenom ratu mir je temelj i cilj. Mir branimo i stvaramo, mir ne osvajamo, rat se ne nalazi ni u temeljima mira a ni u temeljima slobode. Isus Krist je uskrsnuo kao mir koji je ujedno dobrota, sloboda i ljubav. Tko cijeni mir, dobrotu, slobodu i ljubav, ne treba vjerovati da bi živio ispravnim životom, a tko kao vjernik cijeni rat, živi promašenim života umišljaja vjere.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
