Nakon što je u javnost isplivala priča o stanju u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, dobio sam hrpu poruka. Roditelji, djelatnici, bivši korisnici drugih centara. Svi govore istu priču – Dubrava nije iznimka. Dubrava je pravilo. I svi postavljaju isto pitanje: Zašto? Zašto država dopušta da ova djeca borave u neadekvatnim uvjetima? Zašto se ništa ne mijenja godinama?
Ali zapravo priča o propadanju Dubrave i mnogobrojnih centara traje već godinama, i to zaista nije priča od danas nego od jučer samo što nikada nije došla u fokus javnosti. Moglo bi se reći propadanje centara za obrazovanje počela poticanjem inkluzije u redovnim školama. Do tada su djeca s oštećenjima primjerice vida ili sluha bila primorana svoje obrazovanje provoditi kroz neki centar za obrazovanje, za starije generacije niz toga druge opcije nije bilo. Kada je inkluzija uzela maha, broj učenika u centrima drastično je pao, a centri su se više fokusirali biti kao vanjska podrška djeci s poteškoćama u redovnom obrazovanju.
Oni koji su prošli kroz centre za obrazovanje rekli su mi da se kvaliteta obrazovanja tada smanjila jer su u centre počela djeca koja uz primjerice oštećenje vida ili sluha imaju i intelektualne poteškoće ili autizam, pa je fokus više na dodatnim poteškoćama nego na samom obrazovanju, ali to je priča za sebe. Iako se očekivalo da će inkluzija puno toga riješiti, to se nije dogodilo, baš naprotiv potrebe za centrima danas je nikad veća jer mnogo je onih koji se ne snalaze redovnom obrazovanju ili tamo ne pripadaju, za njih nema mjesta u postojećim centrima, a novima se tek razmišlja.
U procesu propadanja Dubrave (a i drugih centara koji dijele istu sudbinu) sudjelovali su mnogi, na ovaj ili onaj način, uz potporu sustava koji je to propadanje i omogućio, a podrobnije odgovore i razloge zašto se to dogodilo to što se dogodilo nudim u nastavku teksta.
Prvi razlog je nezainteresiranost javnosti.
Centar Dubrava ne propada od jučer, propada već dugi niz godina. Ali znate što? Velika većina građana nikad neće ući ni u jedan Centar za odgoj i obrazovanje. Neće vidjeti učionicu od osam kvadrata. Neće vidjeti pokvaren lift. Neće vidjeti blagovaonice u podrumima. Tako da ih briga. Političari također tamo ne zalaze, a kad procjenjuju što će biti u novinama, što će izazvati bijes javnosti, odnosno što će im donijeti loše bodove – znaju da će se o Centrima govoriti samo kad se dogodi tragedija. A do tada? Svatko misli na svoje, a svi ovi koji ovise o tom Centru ostaju nevidljivi.
Drugi razlog je taj što je jeftinije, a i najisplativije ništa ne raditi.
Svi znate da renovacija zgrada košta. Izgradnja novih zgrada košta još više. Zapošljavanje kvalitetnog kadra košta. Edukacije, usavršavanja, podrška – sve to traži novac. A najjeftinije je reći “zadovoljava minimalne zakonske standarde” i nastaviti dalje. Dok sustav nekako funkcionira, dok djeca nekako dolaze u školu, dok se nekako odvija nastava – zašto mijenjati? Pogotovo kad postoje milijun “važnijih” prioriteta koji donose političke bodove.
I sad kad razmišljam dok ovo pišem, sjećam se koliko puta sam čuo izgovor “nema novca”. Nema novca za pristupačnost. Nema novca za asistenciju. Nema novca za adekvatne prostore. A onda netko dobije sportsku dvoranu od deset milijuna. Ili se gradi neki turistički projekt. Ili se otvara još jedno ministarstvo. Dakle, novac postoji. Samo ne za one koji ga najviše trebaju.
Treći jako bitan razlog jest taj što nitko ne odgovara za ništa.
Tko je odgovoran za stanje u Centru Dubrava? Ravnateljica kaže da radi s onim što ima. Ministarstvo kaže da oni daju sredstva koliko mogu. Gradska vlast kaže da to nije u njihovoj nadležnosti. I svi prebacuju loptu jedni drugima dok djeca pate. A kad se nešto dogodi, kad roditelji progovore, kad mediji pišu – dođe inspekcija, napiše se izvješće, kaže se “uočeno je nekoliko nepravilnosti”, i sve ostane isto. Jer nitko zapravo ne snosi posljedice. Nitko ne dobije otkaz. Nitko ne plaća kaznu. Nitko ne odgovara za ništa, ali uredno prima plaću.
Četvrti razlog je strah od promjena i rada
Sustav kakav jest, koliko god loš bio, funkcionira na neki svoj način. Svi znaju svoju ulogu. Ravnatelji vode centre kako su navikli. Djelatnici rade u uvjetima na koje su se prilagodili. Sustav “nekako radi”. I svatko tko pokušava mijenjati stvari narušava taj krhki balans. Zato se onima koji bi nešto mijenjali govori da “prave probleme”. Zato na roditelje koji se žale gleda poprijeko. Zato udruge koje progovaraju postaju neugodne. Jer promjene nekima ne odgovaraju jer znače da će netko morati priznati da je godinama radio loše, da će možda netko izgubiti poziciju, da će se morati uložiti trud i ozbiljno primiti posla.
Peti razlog je nedostatak znanja i razumijevanja.
Većina onih koji donose odluke nikad nije bila u nijednom Centru za odgoj i obrazovanje. Ne znaju kako to izgleda kad dijete u kolicima mora proći kroz uski hodnik. Ne znaju kakav je to stres za dijete s autizmom biti u prenatrpanom prostoru bez mogućnosti povlačenja. Ne znaju kako je to raditi s tridesetero djece različitih potreba u prostoru napravljenom za ured. Ne razumiju. I ne pokušavaju razumjeti. Jer da razumiju, ne bi mogli mirno spavati znajući u kakvim uvjetima ta djeca provode dane.
Šesti razlog jest “Nije toliko loše…”
Čuo sam ovaj argument toliko puta da mi se već diže tlak, a što je još žalosnije čuo sam ga iz usta ljudi koji rade ili su radili u Centrima. “Pa dobro, nisu uvjeti idealni, ali barem imaju nekakav centar.” “Moglo bi biti i gore.” “U nekim zemljama djeca s invaliditetom nemaju nikakve mogućnosti.” I tom logikom sve može ostati zauvijek loše. Jer uvijek može biti i gore. Uvijek možemo pronaći nekoga tko je u gorim uvjetima pa se tješiti da nije baš sve tako tragično.
Ali uspoređivanje s najgorim primjerima nije standard na koji bi trebala težiti zemlja koja se hvali europskim vrijednostima. Standard bi trebao biti dostojanstvo. Standard bi trebao biti siguran prostor za svako dijete. Standard bi trebalo biti da nijedno dijete ne dobije prozor na glavu, da nijednom djetetu lift ne pritisne noge.
Sedmi razlog koji nije ne zanemariv je društveni stav prema invaliditetu.
Dok god društvo gleda na djecu s teškoćama u razvoju kao na “jadne”, “posebne”, “njih koje treba žaliti”, neće biti promjena. Dok god se invaliditet vidi kao nešto što je dovoljno sakriti u neki centar i zaboraviti – neće biti investicija. Dok god se vjeruje da je dovoljno samo održavati neku minimalnu razinu usluge jer “oni ionako neće primijetiti razliku” – neće biti napretka.
Svi ovi razlozi se prožimaju, podupiru jedni druge, stvaraju sustav koji je otporan na promjene. I zato je toliko teško nešto mijenjati. Jer ne radi se samo o novcu ili volji jednog ministra. Radi se o duboko ukorijenjenim stavovima, birokratskim strukturama, nedostatku odgovornosti i jednostavnom neznanju i sustavu koji sve to podupire.
Za kraj, dragi političari, dragi donosioci odluka – svaki od vas razloga koje sam naveo je izgovor. I svaki od tih izgovora pada u vodu kad shvatite jednu jednostavnu istinu: ova djeca imaju ista prava kao i sva druga. Pravo na siguran prostor. Pravo na dostojanstvo. Pravo na kvalitetno obrazovanje. I to što ne mogu glasati, što nisu glasna, što nisu vidljiva – ne znači da ne zaslužuju bolje.
Novac postoji. Volja ne postoji. To je jedini pravi razlog zašto su Centri zanemareni. I dok god se to ne promijeni, dok god netko konačno ne kaže “dosta”, dok god netko ne snosi odgovornost – ništa se neće promijeniti. I mi ćemo svi skupa biti odgovorni za to zanemarivanje.
