U društvu koje se često voli pohvaliti solidarnošću i brigom za slabije, stvarnost osoba s invaliditetom nerijetko izgleda potpuno drugačije. I dok se na papiru govori o inkluziji, ravnopravnosti i pristupačnosti, svakodnevni život pokazuje da je u Hrvatskoj sve teže biti osoba s invaliditetom.
Prvo se to vidi u najjednostavnijim stvarima – kretanju gradom. Koliko puta osoba u invalidskim kolicima mora tražiti alternativni put jer je pločnik previsok, rampa nepostojeća ili lift u javnoj ustanovi ne radi? Koliko puta osoba s oštećenjem vida mora računati na pomoć prolaznika jer signalizacija jednostavno nije prilagođena? Gradovi se razvijaju, zgrade se obnavljaju, ali pristupačnost još uvijek često ostaje tek naknadna misao.
Drugi veliki problem je zapošljavanje. Iako zakoni predviđaju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, u praksi mnogi poslodavci radije plaćaju kazne nego da otvore vrata radnom mjestu nekome tko je drugačiji. Time osobe s invaliditetom ostaju na margini tržišta rada, iako mnogi od njih imaju znanje, obrazovanje i ogromnu motivaciju.
Tu je i društvena percepcija. Osobe s invaliditetom često se iako puno manje nego prije, ali još uvijek promatra ili kroz prizmu sažaljenja ili kroz stereotipe. Umjesto da ih se vidi kao ravnopravne građane sa svojim talentima, željama i ambicijama, često ih se svodi na njihov invaliditet. A invaliditet je samo jedan dio nečijeg identiteta, nikako cijela osoba.
Sustav podrške također ima mnogo rupa. Administracija je spora, procedure su komplicirane, a prava se često ostvaruju uz mnogo strpljenja i upornosti. Mnogi roditelji djece s teškoćama u razvoju svjedoče kako se moraju boriti za svaku terapiju, asistenta ili pristupačniji program u obrazovanju.
No možda je najteži osjećaj onaj da moraš stalno dokazivati da imaš pravo na dostojanstven život. Da moraš objašnjavati zašto ti je potrebna rampa, pristupačniji prijevoz ili prilagođen radni prostor. Kao da je jednakost privilegija, a ne temeljno pravo.
Unatoč svemu, osobe s invaliditetom u Hrvatskoj svakodnevno pokazuju nevjerojatnu snagu – puno njih studira, stvaraju, bave se sportom i umjetnošću. Oni ne traže posebne povlastice – traže samo jednake prilike.
Zato pitanje nije zašto je teško biti osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Pravo pitanje je: Zašto društvo još uvijek nije učinilo dovoljno da to prestane biti teško.
Jer inkluzija nije samo riječ u strategijama i zakonima. „Inkluzija je rampa koja postoji, posao koji je dostupan i društvo koje vidi čovjeka – a ne prepreku“.
llustracija…
