Splitske žene su tijekom jutra, a zagrebačke večeras, maršem obilježile Međunarodni dan žena. Sudionice 10. marša su se u Splitu okupile ispred zgrade HNK, gdje su žene govorile o svome položaju u društvu, diskriminaciji i neravnopravnosti, a potom su prodefilirale centrom grada noseći transparente, među kojima je centralni bio onaj s ključnom porukom ovogodišnjeg marša- „Ja sam Dalmacija”. HNK je bio i mjesto okupljanja zagrebačkih sudionica noćnog marša…
Marš u Splitu je organizirala udruga Domine i inicijativa Žene Splita. Ovogodišnji slogan marša preuzet je s murala posvećenog velikoj heroini hrvatskog glumišta, Zdravki Krstulović.
Svake godine poruke su gotovo identične što govori da žene još nisu ni blizu ravnopravnosti kakvu priželjkuju i da uvijek iznova ima smisla ponavljati istinu o diskriminiranosti žena, sve dok jednog dana to bude tek stvar prošlosti.
Među transparentima koji su se mogli primijetiti u povorci koja je marširala Splitom, bili su i oni na kojima je stajalo „Jednake pred zakonom – jednake u životu”, „Priziv savjesti u vojsku, a ne u bolnicu”, „Fight like a girl”, „Bilo kuda otpor svuda”, „Feminizam ne ubija, feminizam ne vodi ratove” i drugi.
Veliko splitsko finale 10. marša žena održano je na Pjaci odakle su sudionice poslale poruke solidarnosti, i podrške borbi za ženska prava, “jer one koje marširaju pamte, pružaju podršku i ostaju solidarne, snažne, hrabre, neposlušne i slobodne i one jesu Dalmacija”, čulo se u Splitu, na 10. maršu žena.
Prisjetile su se i zadnjih riječi velike splitske i hrvatske glumice Zdravke Krstulović, izgovorenih na pozornici- „Ja sam Dalmacija”, riječi koje simboliziraju otvorenu i podržavajuću Dalmaciju, kako je to na skupu kazala jedna od čelnica udruge Domine, Mirjana Kučer.
-To je jedan od razloga zašto smo izabrali taj slogan, i njoj u čast, ali i kao poruku. Jer Dalmacija je borba, Dalmacija smo mi žene, Dalmacija je otpor i Dalmacija znači promjene. Poruke marša svake godine podsjećaju da se o pravima žena još uvijek mora govoriti glasno i javno”, kazala je Kučer, prenosi N1.
U Zagrebu noćni marš za ženska prava, prilog manifestaciji međunarodne solidarnosti o kojoj je prije više od sto godina govorila Clara Zetkin. I zagrebački je startao od zgrade HNK.
Međunarodni dan žena počiva na socijalističkom pokretu s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a glavne figure svjetskog feminističkog pokreta poput Rose Luxemburg i Clare Zetkin bile su i predane marksistice i revolucionarne borkinje. Hrvatsko društvo danas nije baš plodno tlo za ovakve pokrete, prezire feminizam, ignorira ili negira antifašizam, opasno klizi u povijesni revizionizam. S obzirom na prevladavajući utjecaj političkih stranaka s desnog spektra na vladajuću politiku u Hrvatskoj, organiziranje marševa za ženska prava i dan danas se percipira kao nekakva revolucionarna alternativa koju vlast ne doživljava ozbiljno. Njima prava žena, prije svega na ravnopravnost, a potom i sva druga, pravo na pobačaj, pravo na izbor, na zaštitu od svake vrste zlostavljanja, a napose protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, protiv femicida, još uvijek su više retoričke figure negoli predani i posvećeni profesionalni angažman ključnih političkih aktera u jednom demokratskom društvu.
Žene su u prosjeku 14 posto slabije plaćene od muškaraca, što je izraženije u privatnom nego u javnom sektoru. Žene su najčešće žrtve nasilja, zlostavljanja, teroriziranja, psihičkog i fizičkog, ali unatoč tome svake prve subote u mjesecu na gradskim trgovima, među muškarcima koji kleče i mole s krunicama u rukama za mušku dominaciju, ima i žena. Koje mole za manja ženska prava, koje diskriminaciju žena smatraju „prirodnim poretkom”, koje se ostvaruju rađanjem, odgajanjem djece i služenjem muškarcu. Takve žene su dvostruke žrtve, onih koji ih sustavno zaglupljuju i uvjeravaju da su drugotne i samih sebe jer dobrovoljno, bez otpora, pristaju na diskriminaciju i neravnopravnost.
Zato već deset godina žene marširaju za svoja prava, protiv diskriminacije i drugotnosti koja im se nameće na perfidan ili sasvim otvoren način. Prošlo je vrijeme s početka 90-ih kada se s tzv. demokratskim promjenama prešućivao Međunarodni dan žena i njegov povijesni kontekst, kada ga se tretiralo isključivo kao nasljeđe bivšeg režima i zajedno s njim zatiralo. Žene su danas svjesnije svoga položaja u društvu i svojih mogućnosti, snage i sposobnosti da nose promjene. Zato marširaju, da svih podsjete da su tu, da znaju što hoće, ali i što im kao ravnopravnim članicama zajednice pripada.
Svake godine na zagrebačkom noćnom maršu okupi se sve više žena, sve više sudionika. A kako su uoči 10.zagrebačkog noćnog marša poručile žene iz udruge fAktiv „svima nam treba zajedništvo, nada, otpor, malo skandiranja, malo marširanja, red govora, red muzike. Marš je kao odlazak u tattoo studio, uvijek se vratite po još.”
