Mehanizam žrtvenog jarca najstarija je i najprimitivnija metoda okupljanja zajednice. Taj mehanizam i danas djeluje, njime se okupljaju primitivne i nasilne zajednice. Kršćanstvo je, naprotiv, zajednica oformljena na uskrsnuću, a ne na razapinjanju. Tragedija je kada se kršćanstvo koristi, a to se upravo zbiva i u ovom našem vremenu, kako bi se političke neistomišljenike diskriminiralo, dehumaniziralo i, na koncu, uz odobravanje bijesne i moralno otupjele svjetine, ubilo. Tako je to bilo onomad sa svjetinom koja se veselila pribijanju Krista na križ, tako je to danas s onima koji kršćanstvo koriste kako bi drugima presudili.
Teodozijevo kršćanstvo
Povijest kršćanstva obilježena je trajnom borbom između dobra i zla. Ta borba se zbiva unutar kršćanske zajednice. Kršćanstvo se, od samih početaka, dijeli na kršćanstvo razapinjana i kršćanstvo uskrsnuća. Kada je 380. god. car Teodozije I. kršćanstvo dekretom proglasio službenom religijom Rimskog Carstva, ono je izgubilo egzistencijalnu, moralnu i eshatološku dimenziju te je postalo političkom i povijesnom kategorijom. Kristovo načelo o odvojivosti onoga što pripada caru od onoga što pripada bogu, potpuno je negirano, a negacijom Kristovog nauka, negira se i samo kršćanstvo.
Teodozijevim zalaganjem nastalo je kršćanstvo političkih vladara, a ono je nespojivo s Kristovim kršćanstvom. Nije teško prepoznati one koji nasljeduju Teodozija, premda se lažno pozivaju na Krista – njih zanimaju političke pobjede, a do njih dolaze najkraćim mogućim putem: posezanjem za nasiljem i neosjetljivošću prema žrtvama. Teodozijevo kršćanstvo počiva na najnehumanijoj metafizici, a to je metafizika usmrćivanja. Ta je metafizika, dakako, najudaljenija od Kristovog kršćanstva. Kristovo kršćanstvo je religija ljubavi, uskrsnuća, oprosta i povjerenja u pobjedu ljudske dobrote. Političko kršćanstvo promovira temeljno nepovjerenje u Kristovo uskrsnuće.
Oni koji vjeruju u Krista, ne bore se za političke pobjede, Krista nema u politici. On nije došao stvoriti zemaljsko nego nebesko kraljevstvo, premda je ono, zahvaljujući onima koji vjeruju izvan političkih kategorija, vidljivo i u ovozemaljskoj stvarnosti po uspostavljaju novih odnosa – to su odnosi slobode, povjerenja, poštivanja i nenasilja. Teodozijevo odnosno političko kršćanstvo izokreće uloge svodeći boga na nemoćno, ugroženo biće koje treba spasiti. Kristovo kršćanstvo spašava čovjeka, Teodozojevo političko kršćanstvo spašava boga. Ako se kršćanin mora boriti za boga, odnosno ako kršćanin spašava boga u svijetu, taj bog zasigurno nije bog.
Degenerirani moral
Kršćani su u pravom smislu riječi kršćani samo ako vjeruju da je Isus Krist spasitelj, a spasitelja se ne spašava, on je taj koji spašava. Teodozijevo kršćanstvo je, naprotiv, degenerirano kršćanstvo dekreta i neslobode odnosno ono je kršćanstvo političkog nasilja i invalidnog boga. Takvo kršćanstvo, razumije se, nije stvarno, ono postoji kao zastor iza kojega se skrivaju nasilnici, lopovi i ubojice. Takve nasilnike Krist dijeli, a žrtveni mehanizam okuplja. Ako u navedenom kontekstu promatramo prošlogodišnje brutalno ubojstvo Charlieja Kirka, uočavamo da je njegova smrt ujedinila sve one političke kršćane koje nije moglo ujediniti Kristovo uskrsnuće. No kršćani koji se dijele pred uskrslim Kristom, a ujedinjuju pred prolivenom krvlju čovjeka, mogu biti sve osim kršćana. Ovo ne znači da je ubojstvo Charlieja Kirka manje ubojstvo; upravo suprotno – svako ubojstvo je strašno zbog toga jer se radi o nasilnom prekidu života, neovisno o tome tko je ubijen, kao i tko je ubojica.
Kirkovo ubojstvo nedvojbeno je čin nasilja, to nasilje je, prema informacijama koje su dostupne javnosti, nastalo iz političkih razloga. Njega je ubio njegov politički neprijatelj, dok se danas njegovo ubojstvo koristi kako bi se ubijali Trumpovi politički neprijatelji. Naravno da svo to nasilje odobrava Trumpova politička svjetina okupljena oko mrtvog tijela Charileja Kirka. Okupljeni oko smrti, šire smrt. Ljudi morala, neovisno o tome je li njihov moral utemeljen u vjeri odnosno izvire li on iz božjeg uma ili, naprotiv, proizlazi iz uma kao takvog, osuđuju svako nasilje, pogotovo ono nasilje koje rezultira smrću. Moral ne razlikuje smrt ‘naših’ od smrti ‘njihovih’, oni koji to razlikuju, degenerirali su moral.
Ubojstvo Charlieja Kirka je strašno, ali ono se ne razlikuje od ubojstva medicinskog tehničara iz Minneapolisa – A. F. Prettija. Kirk nije više mrtav zato što je ubijen kao kršćanin, a Pretti nije manje mrtav zato što je ubijen uz odobravanje primitivne svjetine Trumpovog političkog kršćanstva. Smrt je smrt, ubojstvo je ubojstvo; političko kršćanstvo je religija smrti dok je Kristovo kršćanstvo religija uskrsnuća i ljubavi. Svjetina žudi za smrću onih koji svjetini ne pripadaju. Zato je svjetina nemoralna. Krajnja je perverzija kada se takva nemoralna svjetina poziva na kršćanstvo kako bi provodila program ubijanja, progona i smrti.
Marko Vučetić na Trisovoj tribini (foto TRIS/G. Šimac)
