Mnogi od nas znaju kako je u Hrvatskoj ima puno branitelja koji su prije 35 godina otišli u rat kako bi obranili svoju zemlju od zlokobne divljačke velikosrpske agresije, ali nakon toga nikada nisu tražili ništa od države, nego su nakon izlaska iz rata nastavili sa životom u miru.
Nisu tražili niti ‘vojnu mirovinu’ u naponu snage, niti su uzeli povlastice za uvoz automobila, povoljne kredite, domogli se jeftinih kuća i stanova, unosnih poslova, te se busali javno u braniteljska prsa ili bunili se u protiv vlastitog naroda za potrebe jedne političke partije po šatorima, odjednom postali ustašoidi i tome slično. Za takve skromne ljude koji su u ratu dali sebe, a onda nastavili živjeti normalnim životom, neće se često čuti kako dižu glas protiv svakojakih koji se (nerijetko i lažno) predstavljaju kao branitelji i u službi su politike i vlastitih interesa. A trebali bi. Iznimka su prošlogodišnja sramotna događanja u Hrvatskoj, kada je šaka opskurnih osoba u službi iste politike počela s prijetnjama o zabrani za njih nepodesnih kulturnih zbivanja, pa su i upadali na neka od njih, prijetili, organizirali prosvjede i tome slično.
Tada su se u javnosti ipak neki istinski branitelji odvažili prekinuti šutnju i kazati javnosti: ne, ovi koji bi zabranjivali po Hrvatskoj ne predstavljaju nas branitelje, niti se časni branitelji tako ponašaju, a niti smo se borili da bi šaka ljudi zabranjivala festivale i priredbe jer ih ne razumiju ili se ne slažu s njihovim sadržajem.
Među takvima su i veterani Domovinskog rata, branitelji i članovi stranke Možemo!, a koji su se javnosti obratili putem izjava koje su uobličene u kratki dokumentarni film s naslovom “Branili smo slobodu”. U tom filmu veterani govore o svojim ratnim putevima, o tome kako i zašto su se priključili obrani, o borbi za slobodnu i demokratsku Hrvatsku i kako se osjećaju 30 godina nakon završetka rata.
-Dokumentarac je nastao kao svjedočanstvo, iz potrebe veterana, članova stranke Možemo!, da ujesen prošle godine javno odgovore na pokušaje povijesnog revizionizma i pokušaje legitimacije ustaškog pozdrava. Veterani u ovom filmu odgovaraju na stvoren dojam u javnosti o homogenosti braniteljske populacije, o glasnoj manjini koja pokušava monopolizirati braniteljsku populaciju stvarajući atmosferu straha i zastrašivanja drugih i drugačijih. Ovaj film je i odgovor na pokušaje smanjivanja prostora slobode i nametanja određenog viđenja našeg društva i svijeta kao jedinog pravog a sve druge iz takvog svijeta istjerat i ušutkati. Baš zato, veterani svjedoče u ovom filmu svoje uvjerenje da je velika većina branitelja u rat krenula kako bi obranila svoje obitelji, svoje gradove i svoju zemlju. Borili su se za slobodu, demokraciju i dostojanstvo, a ne za ekstremne simbole, ideologije ili pokliče. Manipulacije koje pokušava Domovinski rat prikazati kao nastavak ideologije NDH ne samo da je duboko pogrešna, nego i vrijeđa sve veterane koji su čista srca stali u obranu Hrvatske. – pojašnjava se.
U dokumentarnom filmu govore Dobriša Adamec – 110. brigada ZNG/HV; Nenad Ljubić – 1. gardijska brigada i ATVP; Mladen Matan – Oklopno-mehanizirana postrojba Karlovac; Mirjan Saračević – Zapovjedništvo 150. brigade; Milan Božić – 102. Samostalna satnija Cobre, 102. brigada, 110. brigada, 145. brigada, 145. taktička grupa, 202. topničko raketna brigada protuzrakoplovne obrane i Nenad Hodap – 128. brigada Sv. Vid.
Na ovoj poveznici možete pogledati film.
Na poveznici sloboda.mozemo.hr uz film možete pročitati i više drugih svjedočanstava veterana Domovinskog rata.
