Opće je poznato da smo nacija koja ne drži do obrazovanja. Od malena gradimo stav da je učenje dosadno, glupo i bespotrebna gnjavaža. Učimo jer moramo i radi ocjena. S tim stavom živimo i umiremo. I to, nažalost, potvrđuju sva istraživanja i mjerenja znanja.
Kad je stanje po pitanju obrazovanja na nacionalnoj razini tako loše, ne treba čuditi da je među populacijom s invaliditetom stanje još gore. U prilog tome ide onaj mizeran broj s visoko stručnom spremom koji tu i tamo vidite po medijima. Neke od razloga već spominjao u prethodnim kolumnama kada sam pisao o temi obrazovanja, ali navest ću još neke jednako važne. Istina je da obrazovanje i osobe s invaliditetom imaju kompliciran odnos, međutim u druženju s osobama s invaliditetom zaključio sam da je među njima malo onih koji imaju ambicije nastaviti, obrazovanje ili naučiti nešto novo. I sad kad razmišljam dok ovo pišem, poznajem svega jednu ili dvije osobe s invaliditetom koje se stalno usavršavaju i obrazuju.
Jedan od razloga koji često čujem kad razgovaram s osobama s invaliditetom o obrazovanju ili nastavku obrazovanja ide ovako „Znaš, meni je bilo užasno u Srednjoj, pa ne želim opet isto prolaziti“. Jasno mi je da mnogi vuku traume iz srednje škole jer nisu bili prihvaćeni ili se nisu snašli ili nešto treće, iskreno i ja imam traume iz srednje, ali strahovi su tu da nas tjeraju naprijed. Ja, da sam razmišljao o svemu što mi se događalo u srednjoj školi nikad ne bi završio fakultet. Dolazite u novu sredinu, među nove ljude, ostvariti nove ciljeve i nema smisla da opterećivati se prošlošću. Ako i bude nekih neugodnih situacija (bilo ih je i mom slučaju) one se rješavaju u hodu. Kad si osoba s invaliditetom, naučiš da će uvijek biti pojedinaca koji vas neće razumjeti ili prihvaćati i s tim se jednostavno treba naučiti nositi.
Drugi razlog koji mi ističu osobe s invaliditetom, i od kojeg se meni svaki put digne kosa na glavi glasi “što će mi faks (ili tečaj, osposobljavanje itd.) i tako nema posla za osobe s invaliditetom“ ili „Nitko ne zapošljava osobe s invaliditetom, pa ne isplati mi se trošiti svoje vrijeme na to“.
Da razjasnimo neke stvari. Na fakultet ne idete samo znanja radi. Na fakultet idete i zato da steknete prijatelje, nova poznanstva i vještine. Idete da izgradite samopouzdanje i proširite nove vidike. Da, zapošljavanje osoba još uvijek nije na razini koju bismo htjeli, ali i to ide nabolje. U konačnici kako možete 100% znati da vam taj fakultet, prekvalifikacija ili bilo što drugo neće donijeti posao?
Nadalje, nisu financije nisu nesavladiva prepreka. Imate Vaučere za obrazovanje od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, imate stipendije, znam da i neka učilišta nude prekvalifikacije, pojedina učilišta i fakulteti imaju i online nastavu. Evo, baš sam neki dan upoznao osobu koja je prekvalificirala se putem vaučera i na mjestu gdje je obavljala stručnu praksu ostala je raditi. Tako da tko želi naći će način da se obrazuje. I sam trenutačno pohađam jednu edukaciju, i teško je i naporno je, ali vjerujem da će mi se isplatiti. I prije nego što mi zatrpate inbox pitanjima Kako nas možeš trpati sve u isti koš? Naglasit ću da se ova kolumna odnosi na one koji mogu a neće. A ima ih! Uostalom, vjerujem da će se sami prepoznati.
Za kraj, drage moje osobe s invaliditetom, nemate nikakav izgovor da se ne obrazujete. Osim toga, učenje je jedan oblik rada na sebi, a cjeloživotno obrazovanje sadašnjost i budućnost.
Budite primjer drugima da se isplati raditi na sebi, a rezultati će doći sami od sebe.
