U zemlji u kojoj zakoni navodno vrijede za sve, u kojoj se Ustav i međunarodne konvencije ponosno ističu u svečanim govorima, u Varaždinu se dogodilo nešto što bi trebalo zabrinuti svakoga tko vjeruje u pravnu državu. Školski odbor Gospodarske škole Varaždin odlučio je – hladno, birokratski i bez trunke empatije – ignorirati nalog Ministarstva znanosti i obrazovanja. I time djevojci s teškoćama uskratio pravo na školovanje.
Ministarstvo je jasno reklo: upis mora biti omogućen. Ali školski odbor, ohrabren ravnateljicom, našao je „novo očitovanje Ministarstva“, dokument koji nitko iz obitelji nije smio vidjeti, i na temelju tog neformalnog papira – odbio provesti odluku. Nije to samo proceduralna pogreška. To je poruka da zakoni postoje samo za one koji nemaju moć da ih zaobiđu.
Pravo na obrazovanje nije milostinja. To je ustavno pravo, međunarodno pravo, civilizacijsko pravo. Kada škola odbije upis koji je naložilo Ministarstvo, ona ne udara samo na jedno dijete – ona udara na sve nas. Jer ako školski odbor može biti iznad države, tko će sutra štititi našu djecu?
Roditelji su ogorčeni, odvjetnica najavljuje tužbu, ali stvar je dublja od jedne presude Upravnog suda. Ovdje je riječ o tome kakvu Hrvatsku gradimo. Dok Njemačka, Velika Britanija ili Slovenija uklanjaju prepreke da bi djeca s invaliditetom mogla učiti i napredovati, mi u 2025. godini gledamo kako se djevojci iz Varaždina zatvaraju vrata srednje škole.
Ne možemo se praviti da je ovo samo „slučaj jedne obitelji“. Ovo je ogledalo sustava u kojem ravnatelji i školski odbori vjeruju da mogu biti važniji od države, a institucije šute. To je opasno. Jer kad zakon prestane vrijediti za jednog čovjeka – sutra prestaje vrijediti za sve.
Hrvatska sada ima izbor. Može stati uz dijete i zakon. Ili uz ravnateljicu i samovolju. Nema trećeg puta.
