„Bogati stoje s bogatima, a ova malo niža populacija, oni su u svom društvu, nitko iz razreda mi nije prijatelj” te „hrana, neko vrijeme nismo imali uopće, ono ništa, baš ništa, za kupiti”, izjave su hrvatskih učenika koje me, na najdubljoj osnovi, onoj iz koje sam proizašao i kojoj se spoznajući sebe neprestano vraćam, proganjaju od kada sam ih pročitao. Ove, ali i mnoge druge, razotkrivajuće istine o hrvatskom društvu možemo pronaći u istraživanju „Pravo na obrazovanje (ni)je privilegija – što nam djeca poručuju o obrazovnim nejednakostima”. Istraživanje je provela profesorica Olja Družić Ljubotina, rezultati su prezentirani hrvatskoj javnosti, a ona je, kao što smo mogli predvidjeti, uglavnom nezainteresirana za ovakve teme. Mi smo pobjednici u ratu, nama se država temelji na Domovinskom ratu, a, uostalom, još nismo dovršili proces revizije povijesti. Jasno je da nemamo vremena razmišljati o siromašnoj djeci.
Društvo siromašnih, gladnih i izoliranih učenika…
No, one koji čitaju moje kolumne, zamolio bih da zapamte jedan podatak koji smo, kao ljudi, dužni zapamtiti i ne dopustiti da padne u zaborav, a on glasi: 40% kućanstava s djecom do 18 godina ima problema u podmirivanju troškova za obrazovanje! Ovo je prava istina o našem društvu i našem famoznom domoljublju kojem se ovih dana okreće i nominalno glavna socijaldemokratska stranka u Hrvatsloj. Stvorili smo društvo gladnih, siromašnih i društveno izoliranih učenika. Umjesto da se ogrnemo pokorničkim haljama, mi se, baš kao svake hulje, usuđujemo govoriti o domoljublju. Ovakvo domoljublje treba prezreti i odbaciti, ono je sramotno i bešćutno. Gladni, siromašni i odbačeni učenici nemaju domovinu i o njima, osim njihovih roditelja, nitko ne vodi računa. Nebitni su državi i društvu, baš kao i rezultati o njihovom stanju.
„Bogati stoje s bogatima” nije nešto što se može iskorijeniti zastarjelom klasnom borbom, ovo u čemu se mi nalazimo je više kastinski sustav. Bogati će ostati bogati, a siromašni će se družiti sa siromaštvom i gladi. Klasna borba je povijesna činjenica, ona je, ako promatramo ovo naše područje, jednom rezultirala stvaranjem besklasnog društva jednakih šansi. Kada sam bio osnovnoškolac, nismo se dijelili po imovinskom cenzusu, svi smo, zahvaljujući uloženom trudu, imali otvorenu mogućnost sebe stvoriti u budućnosti. Znanje i obrazovanje je bilo na razini realne mogućnosti, nije pripadalo privilegiranim skupinama, nego svima, i to bez izuzetka.
Ne smatram da je nekadašnji politički sustav nešto čemu se trebamo vratiti – nipošto, to nije bio sustav političkih sloboda, ali, isto tako, ne smatram da ovo čemu smo od osamostaljenja izloženi treba zadržati. To treba s gnušanjem odbaciti i prezreti. Nekada smo bili izloženi siromaštvu političkih sloboda, sada smo, naprotiv, izloženi, u doslovnom smislu, pljačkaškom sustavu koji osiromašuje i uništava djecu, a sve pod krinkom hrvatstva i države koja se navodno oslobodila. Nije, to je besprizorna laž. Nismo se oslobodili, zarobljeni smo siromaštvom. Država u kojoj roditelji ne mogu financirati obrazovne potrebe djece, sve je samo nije slobodna,
Zamijenjena ljudskost
Hrvatska je zarobljena država. Sva bajanja o tome kako smo porazili neprijatelja samo su skupo plaćena bajanja. Ona su plaćena cijenom siromaštva i gladi djece. Niti jedna priča o našoj slobodi nije istinita. Stvorili smo društvo učenika koji u školu odlaze iz domova koji nisu imali od čega kupiti hranu. Oni koji su nas osiromašili, a to su oni čija se bogata djeca druže s bogatom djecom, naši su neprijatelji. Ne treba nas čuditi što su političari vladajuće koalicije, kao i oni koji žude za tim da budu dijelom te koalicije, a to su, ako izuzmemo Mira Bulja, svi političari desnog političkog spektra, glasali protiv gladne palestinske djece.
Prošli tjedan se u Saboru, naime, nije glasalo o političkom priznanju neke države, to je, u ovom slučaju, bilo sasvim nebitno. U Saboru je bilo glasanje o tome možemo li, kao ljudi, mirno promatrati ubijanje palestinske djece koja u rukama drže prazne posude za hranu. Palestinska djeca dvoje o tome hoće li biti ubijena ili će umrijeti od gladi. Svi koji su glasali protiv palestinske djece, kao i oni koji su se prepustili pilatovskom ignoriranju glasanja, jasno su se očitovali da ih gladna djeca ne zanimaju. Djeca izložena smrti, od gladi ili oružja, potiče ih na političku raspravu koja nad tom djecom nadvija sjenu nevidljivosti. Ta sjena će palestinskoj djeci, dakako, donijeti smrt, a našim zastupnicima plaću.
Svi ti domoljubni zastupnici će na kraju mjeseca svojoj djeci donijeti najmanje 4000 eura saborske plaće, kako bi se ona i dalje mogla družiti s bogatom djecom. To je plaća koja je zarađena aktivnim ignoriranjem smrti palestinske djece, ali i nebrigom za gladnu i siromašnu hrvatsku djecu. No, njihova djeca se ionako ne druže s gladnom i smrti predanoj djeci. Domoljubnu djecu muči problem zamjene stanovništva. Ne postoji ta zamjena stanovništva koja je gora od zamijenjene ljudskosti, a ljudskost smo već zamijenili. Da nismo, ne bismo mogli mirno živjeti u ovakvom društvu, a mi živimo.
Priznajmo napokon da mirno živimo u sve bešćutnijem i sve siromašnijem društvu. Naša ljudskost je zamijenjena. Zato političari glasaju za smrt palestinske djece, zato hrvatske političare nije briga za budućnost hrvatske djece koju su ovakve, baš njihove politike dovele do toga da žive u riziku od siromaštva. Birali smo smrt i pljačku. Što smo birali, to smo i dobili. Jedini koji su sramotniji, jadniji i besprizorniji od ovakvih političara su oni koji su ih birali. Takvo društvo treba zamijeniti – bilo kime!
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
