Teško da ima stranke koja je češće „reorganizirala” svoje organizacije od SDP-a! Uvijek je to bilo nakon izgubljenih izbora i nije donijelo nekog većeg efekta. Ovog puta, pod sloganom „Slušamo ljude”, a oni su poslali jasnu poruku SDP-u na izborima, raspuštena su vodstva u najvećim stranačkim organizacijama, u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Dosadašnja vodstva zamijenjena su povjerenicima koji nisu iz organizacija koje su im povjerene. Marko Krička iz Siska vodit će procese reorganiziranja riječkog SDP-a, Saša Đujić preuzet će privremeno brigu za zagrebačku, Mišel Jakšić za splitsku, a Ranko Ostojić za osječku organizaciju. Pa što bude. Najgore što se može dogoditi je da SDP izgubi još jedne izbore, one parlamentarne 2028., za tri godine. No, sve ovo se čini, tvrdi predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić, da se stranka bolje pripremi i za tri godine ( napokon ) slavi…
Zagrebačka organizacija je toliko puta već bila „filtrirana” da je pitanje koliko je uopće u njoj još članova ostalo. Ali, da nešto hitno treba mijenjati, pa makar i vodstvo, to je sigurno. No, to nije jedino. Stranku treba modernizirati i pomladiti, osposobiti za novo vrijeme i nove ljude koje će drugačijim političkim pristupom privući. U Zagrebu je SDP ustuknuo pred pojavom Možemo!, platformom koja je dobrim dijelom preuzela glasačko tijelo SDP-a , ali je mobilizirala i značajan broj mladih koji su inače bili nezainteresirani za tradicionalnu politiku. Kao da se kompletna zagrebačka aktivistička scena pretočila u birače Možemo! SDP se nije uspio prilagoditi promjenama i pomladiti stranku u Zagrebu, iako su objektivni potencijali baš u tom gradu za to najveći. Vodstva su generirala unutarnje konflikte i osipanje stranke, a da se u zagrebačkom SDP-u predugo izrazito loše kadroviralo najbolje ilustrira primjer Davora Bernardića, bivšeg šefa zagrebačke organizacije i bivšeg šefa SDP-a na nacionalnoj razini, koji se nakon razlaza sa strankom pretvorio u njezinog najžešćeg kritičara i oponenta, spreman paktirati i s crnim vragom kontra SDP-a, odnosno njihovih partnera iz platforme Možemo! Ili Viktor Gotovac, koji se čak našao u bizarnoj priči Ante Nobila i tzv. Pravog SDP-a…
Rijeka je po prvi put na ovim izborima za SDP izgubljena, što se vjerojatno ne bi dogodilo da stranka na izbore nije izašla de facto s dva kandidata- bivšim gradonačelnikom Markom Filipovićem koji je u utrku ušao kao nezavisni kandidat, i njegovom zamjenicom Sandrom Krpan, kao službenom kandidatkinjom SDP-a i to u „pet do dvanaest”. To je bio potpuno iracionalan, samoubilački potez. Ako Filipović više nije bio izbor stranke, svakako to nije smjela biti ni njegova prva suradnica, pa stoga i u svemu u Gradu suučesnica. Njihov dvoboj otvorio je ogroman prostor za pobjednicu izbora Ivu Rinčić.
Split je posebna priča i tu će trebati više od „reorganizacije”. Vječiti kandidati moraju shvatiti da vječito nije ništa i- nitko. S druge strane, SDP ne može na izbore ići s kandidatima koji imaju mrlje u prošlosti, jer ako se godinama definiraju kao suprotnost HDZ-u, ako se kunu u poštenje, čast, etičnost, i najmanja sumnja u vjerodostojnost njihovih kandidata u vrijeme kampanje ne potkopava samo njih i njihove izborne šanse, nego i stranku. Dakle, Davor Matijević je nosio neugodnu hipoteku sumnjivog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jedne starije članice SDP-a, što nikad nije uspio demantirati, pa makar i da se radilo samo o namjeri od koje je odustao. Umjesto takvog kandidata, SDP je trebao smanjiti doživljaj o vlastitoj snazi i biti glavni inicijator okupljanja na lijevom centru, s Puljkom kao kandidatom, i Možemo! kao novom snagom, čime bi bio onemogućen dolazak HDZ-a na vlast u Splitu, SDP i Možemo! bi participirali u vlasti, a Možemo! bi se napokon i osjetnije afirmirao u tom gradu i postao vidljiviji. No, što je, tu je, vidjet ćemo što Mišel Jakšić može učiniti za splitski SDP.
Slavonija je za SDP odavno izgubljena, ali ni to stanje ne mora biti zauvijek. Osijek se može osoviti na SDP-ove noge jedino ako u to svoj ugled i vrijeme ulože stranački kapitalci ( primjerice, Biljana Borzan ) koji će na svoje ime i minuli rad uspjeti pridobiti nove, mlađe ljude kao buduću snagu stranke. No, oni to vješto izbjegavaju, predobro im je ovako …
SDP je pokušao živjeti na staroj slavi, ili slavi svojih istaknutih pojedinaca s kojima danas jedva da ima išta zajedničko. Uspjeh Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima nije uspjeh SDP-a , ali to su vodeći ljudi stranke prekasno shvatili. U lokalnim izborima Milanović se nije ni za trenutak oglasio, nije ključne teme ove države problematizirao, izolirao se kao da ga se sve to ne tiče, a bilo je načina i prilika za to da se čuje glas predsjednika Republike koji uživa tako uvjerljivu podršku građana. Milanović je odavno otišao iz SDP-a, on više voli solirati negoli djelovati kolektivno, samo to u stranci nisu primijetili, nisu htjeli to vidjeti i bilo im je lakše nadati se da će se njegova pobjeda odraziti i na njihov rezultat negoli uložiti sve raspoložive snage, iskustvo i znanje u vlastitu pobjedu.
I Milanović i SDP imali su taj trenutak preokreta, prvi ga nije iskoristio jer ga nije briga, drugi jer nisu znali.
