Danas nakon dugo vremena u kolumni razgovaramo s Marinom i Ivicom Božićem, ljubavnim parom kojemu nikakvi zdravstveni problemi nisu stali na put da postanu jedno, te su im dali su samo dodatan vjetar u leđa…
Kako bi se ukratko predstavili našim čitateljima, tko ste, otkuda ste?
Ivica: Pozdrav, ja sam potpuno slijepa osoba i živim u Zadru, umirovljenik.
Marina: Ja sam supruga od Ivice, radim kao osobni asistent i rođena sam i živim cijeli život u Zadru.
Koji je vaš zdravstveni problem? Pojasnite malo.
Ivica: Ukratko imam potpunu sljepoću od 2016. godine koja je nastala spletom niza nesretnih okolnosti i bolesti. Vid sam izgubio kombinacijom više bolesti a ponajviše kao posljedica glaukoma i oštećenja očnih živaca.
Marina: Osobno nemam zdravstvenih problema ali sam i od ranije družeći se sa osobama s invaliditetom bila upoznata s različitim njihovim zdravstvenim i ostalim problemima a otkad radim kao osobni asistent još i više .
Kako je teklo vaše obrazovanje s obzirom na vaš zdravstveni problem, jesu li profesori i kolege imali razumijevanja?
Ivica: S obzirom da me je invaliditet sustigao u 38. godini života moje obrazovanje je prošlo uobičajeno kao i sudjelovanje u svijetu rada, dok se zdravstveno stanje nije pogoršalo.
Kako se vaša obitelj nosila s vašim zdravstvenim problemom? Kolika su vam podrška?
Ivica: U novonastaloj situaciji koja se dogodila obitelj se relativno dobro suočila s novim izazovom te smatram da su mi bili velika podrška a posebno moja današnja supruga.
Marina: Ivicu sam upoznala baš u tom periodu kad je on rapidno u par mjeseci od slabovidne osobe postao potpuno slijepa osoba. U tom periodu sam se prvi put susrela izbliza sa tom situacijom i slijepom osobom. Entuzijazam, optimizam , duhovitost i hrabrost u tim teškom periodu koji je Ivica prolazio davali su mi snage da idemo zajedno naprijed ma što nas čekalo u budućnosti ..I naravno Ljubav. 🙂 I to se pokazalo kao dobar put . Danas je on meni podrška jednako kao i ja njemu.
Kojim se slobodnim aktivnostima bavite?
Ivica: Pošto sam umirovljenik a i priroda mog invaliditeta je specifična svaki dan je izazov za sebe da bi se osmislio njegov sadržaj. Trenutno pohađam jedan tečaj koji još nije gotov pa ću o njemu jednom u budućnosti. Osim toga volim čitati, kuhati i dobru glazbu te šetnje u prirodi sa suprugom.
Marina: U slobodno vrijeme volim se družiti sa prijateljima, pjevati u malom zboru i ići na zasad 🙂 kratka putovanja .
Što vam je glavna motivacija u svakodnevnici?
Ivica : Svaki dan u životu je jedna mala bitka a sam život je borba i rat sačinjen od mnoštva istih tih malih bitaka. Tako da je moja motivacija u svakodnevnici zapravo izazov da svaku večer kada dan završava stavim jedan križić te označim još jednu malu pobjedu u velikoj bitci.
Marina: Glavna motivacija i pokretač mog svakog dana je Bog kojemu predajem taj svaki dan i koji na kraju ipak sve izvodi na dobro.
Jeste li zaposleni? Što mislite o položaju osoba s invaliditetom u poslovnom svijetu, jeli se tu konačno nešto mijenja na bolje?
Ivica: Kao što sam već naveo ja sam umirovljenik ali upoznat sam sa situacijom u poslovnom svijetu ponajviše slijepih osoba. Svi smo svjedoci strahovito ubrzanog razvoja robotike, umjetne inteligencije i sveukupnog tehnološkog napretka čovječanstva. Jednostavno se smanjuje realna potreba za raznim poslovima i zanimanjima koje bi obavljali kako zdravi ljudi tako i invalidne osobe.
To samo po sebi i nije loša stvar ako bi se realizirala ideja i moguće rješenje koje većduže vrijeme privlači moju pažnju a o njemu se govori u najvišim svjetskim znanstvenim i ekonomskim krugovima.
Naime kroz zakonodavstvo bi se moglo privoliti poslodavca da dio svoje zarade koja nije ostvarena radom čovjeka već pomoću uznapredovale tehnike uplati u fond solidarnosti iz kojeg bi se financirala sredstva za osobe s invaliditetom kako bi imale dostojan život. Mi8slim da bi to moglo biti rješenje za dostojanstven život osoba s invaliditetom koji moramo priznati s vremenom je poboljšan ali daleko je od idealnog.
Marina: Osobe s invaliditetom nisu dovoljno zastupljene u poslovnom svijetu. Trebalo bi im dati daleko više prostora na tom polju . Vjerujem u to da će čim prije to i biti uistinu njihovo pravo koje poslodavci neće više izigravati kroz rupe u zakonu koje im to omogućuju. To je najveća pomoć koju OSI mogu dobiti . Svatko tko želi raditi ima neke talente i sposobnosti s kojima će obogatiti ovo društvo i doprinijeti mu. To je osnovno ljudsko pravo. Veličina ovog društva se uostalom i mjeri po tome koliko smo senzibilni prema osjetljivim skupinama našeg društva.
Koji je vaš glavni cilj u životu u ovom trenutku?
Ivica: Mnogo je ciljeva koji još čekaju da se ostvare jer to je ono što čovjeka gura naprijed iz dana u dan. Trenutni prioritetni i veći ciljevi su mi da rješim svoje stambeno pitanje i pronađem honorarni posao s kojim ću dati svoj doprinos ovom društvu .
Marina: Sve svoje glavne ciljeve dosad sam ostvarila. Sve ono dobro što se dogodi u budućnosti u svakom danu biti će uspjeh i sreća i ostvaren cilj za mene. Uglavnom su uspjesi i sreća mog supruga i moj uspjeh i ostvaren cilj. A isto tako i što više sretnih i ispunjenih ljudi oko mene . Eto to je moj najveći cilj:)
Što biste poručili svima koji budu pročitali ovaj tekst?
Ivica : Ne posustajte i ne odustajte, i kad padnete pronađite snagu da ustanete jer to je samo jedan dan a sutra dolazi novi. Kao što bi Scarlet O Hara rekla u filmu “Prohujalo s vihorom” :
Sutra? Ne brine me sutra – sutra je novi dan. Jer jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat, a u svakome od nas čuči pobjednik.
Marina: Nemam što pametno poručiti osobama koje je život stavio u situaciju da cijeli svoj život ili dio života ovisi kako tko , budu borci uglavnom protiv vjetrenjača. Ti ljudi su hrabri ratnici koji se svatko na svoj način netko bolje netko lošije ali svi nekako nose sa svojim situacijama . To su ljudi koji mogu držati predavanja većini populacije o mnogočemu a ponajviše o umijeću života. Želim im što i sebi…a to je obilje smijeha, radosti i dobrog društva
Ivica i Marina
.
