Katarina iz Lumbarde nam priča o svom životu hobijima, planovima…
Ukratko se predstavi…
Ja sam
Moram gurati dalje jer želim samostalnost. Želim bar malo hodati bez pratnje. Želim biti samostalna bez tuđe pomoći makar u kući i samostalno obavljati fiziološke i higijenske potrebe. Ne želim biti na teretu roditeljima ni sestrama. Baš ova želja za kakvom takvom samostalnošću, daje mi snage da se borim i guram dalje. Čvrsto se nadam da ću uspjeti, jer ja to mogu, želim i hoću.
Osim toga, na mom putu do prvog koraka podržava me mnogo, mnogo dobrih i dragih ljudi. Mnogi su spremni dati sve od sebe da bi mi pomogli. Njihova podrška također me gura naprijed.
Katarina Nobilo
Kako ste došli na ideju da izrađujete nakit?
Kao što sam već rekla svo moje liječenje najviše je dalo rezultata kroz izvaninstitucionalne oblike, a to košta pustih novaca. Željela sam da u slobodno vrijeme i ja sama doprinesem u osiguravanju sredstava za moje terapije i liječenje. Okušala sam se u slikarstvu. Moje slike na platnu ljudi su obožavali, ali kako težim perfekciji, ja osobno nisam bila zadovoljna svojim radovima. Kako moj tata radi razne suvenire od kamena, jedno vrijeme radila sam kamene vrtove, kućice i oslikavala kamene oblutke. To sam i prodavala na ribarskim večerima.
Izrada nakita traži dobru finu motoriku ruku, a ja rukama mogu dosta dobro raditi, pa često kažem kad bi me noge slušale kao ruke gdje bi mi bio kraj. Tako sam počela nizati plastične perlice, a tata mi je pomogao stavljati kopčice. Svi su bili iznenađeni kako uspijevam brzo nizati i provlačiti perlice kroz konac. S vremenom sam odbacila plastične perlice i počela nabavljati staklene i kamene perlice. Lijepo to kombiniram i tako nastaju predivne narukvice i ogrlice. Izrađujem i vezice za dječje dudice, vezice za naočale, naušnice, privjeske i slično.
Što vas veseli osim toga, imate li neke hobije?
Volim sve što vole mladi. Živim kao i svi drugi ljudi, ali uz ograničenja koja postavlja moje zdravstveno stanje. Veselim se životu i svakom uspjehu. Volim šetati u prirodi uz korištenje neuroloških štapova, provozati se kolicima uz obalnu šetnicu, a veseli me i dobra fizikalna terapija. Obožavam svog psa koji mi je vjerni pratitelj. Pročitam pokoju knjigu i ponekad pišem priče. Slušam dobru glazbu i volim se družiti sa prijateljima i članovima moje velike obitelji. Raduje me odlazak na razna kulturna događanja. Kako sam uz more, volim ljeti plivati. Iako je ljeto lijepo, više volim zimu bez gužve i turista. Pogledam poneku seriju ili dobar film.
Što mislite o trenutnom položaju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?
Mislim da je trenutni položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj dosta bolji nego prije 20 godina. Međutim i dalje smo pomalo marginalna skupina. Položaj osoba s invaliditetom u drugim zemljama Europske unije je daleko bolji, pa bi i kod nas položaj OSI mogao i morao biti bolji. Primjerice, ostvarivanje pojedinih zakonom utvrđenih prava često je otežano prevelikim formaliziranjem. Zar za ostvarenje prava nije dovoljna invalidska iskaznica s utvrđenim stupnjem invaliditeta. Ljuti me što razne ustanove, javne službe, kina, sportska igrališta, poštanski uredi, poneke zdravstvene ustanove, banke, kafići, katamarani, brodovi i trajekt, autobusi nisu prilagođeni za osobe s invaliditetom.
Ljudi su neupućeni i ne znaju se ponašati prema osobama s invaliditetom. Ljuti me kad mi se netko obraća kao da sam malo dijete. Ne želim biti manje vrijedna od osoba koje nemaju invaliditet, već želim puno poštovanje koje zaslužuje svaki čovjek na ovoj planeti.
Koji su vam planovi za budućnost?
Planiram nakon operacija raditi intenzivno na poboljšanju svog hoda i ostvarenju svoje veće samostalnosti. Sve više ću se posvetiti izradi nakita i na taj način ostvarivati veće prihode. Kako sam završila trgovačku školu, planiram otvoriti svoju malu suvenirnicu, Spremna sam prihvatiti i sve rizike i eventualne neuspjehe u zdravstvenom i poslovnom smislu.
Katarina Nobilo
