U Srbiji raste nezadovoljstvo građana radi tragedije u Novom Sadu, u kojoj je u urušavanju betonske nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu u petak oko 12 sati poginulo 14 osoba, među kojima su dvije djevojčice u dobi od 9 i 5 godina. Troje teško ozlijeđenih su i dalje kritično. Prosvjeduje se po Srbiji, a u Beogradu su prosvjedom “Ova kap je prelila čašu” zatražili ostavku ministra građevinarstva Gorana Vesića i odgovornost zbog urušavanja betonske nadstrešnice na novosadskom željezničkom kolodvoru.
Prosvjednici su, uz povike “Ubojice, ubojice” i “Robija, robija”, ispred vladinih i sudskih zgrada prolijevali crvenu boju i simbolično ostavljali otiske šaka obojenih u crveno s porukom “ruke su vam krvave”.
Na transparentima su nosili ispisane su poruke “Zločin, a ne tragedija”, “Ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu”, “Mala su nam groblja za njihove greške”, “Ostavke”, “Ukoliko tražite odgovorne, pogledajte se u ogledalo”…
Režim Aleksandra Vučića, aktualnog predsjednika Srbije i nekadašnjeg ‘potrčka’ srpskog ratnog huškača i tzv. četničkog vojvode Vojislava Šešelja, izazvao je bijes u srpskom narodu nakon ove tragedije, a koji mnogi vide kao direktnu posljedicu duboko korumpirane države.
Iako neki u Hrvatskoj možda smatraju kako to nema veze s nama, realnost je takva kako je u svim državama Balkana očita vladavina nesposobnih i korumpiranih, bešćutnih kriminalaca kojima dobrobit građama nije ni u primisli, nego jedino zgrtanje profita i izvlačenje javnog novca za svoje potrebe. U takvim slučajevima se nerijetko ‘zamračuje’ veliki novac na velikim infrastrukturnim projektima, na način i da izvedba i gradnja ne bude u skladu s građevinskim i sigurnosnim standardima, a opet radi veće nečije zarade. Na taj način dolazi do tragedija i katastrofa, a društva se (i doslovce) urušavaju zbog nesposobnih ljudi na ključnim i odgovornim mjestima u vlasti, zdravstvu, školstvu, sudstvu itd.
Čovjek nosi novi tepih nakon katastrofe u Jablanici (foto TRIS/Goran Šimac)
Tragedije se nižu kao na traci: nedavno katastrofa u Jablanici, prije neki dan u Novom Sadu, a kad se nesposobnost vlasti udruži s prirodnim katastrofama poput potresa, požara i poplava, rezultat su dugotrajno tragične posljedice. To se odnosi i na nespremnost i neodogovornost vlasti prilikom obnove potresom razrušenih krajeva u Hrvartskoj koje traju godinama i slično.
U Novom Sadu, uslijed kojeg je poginulo 14 osoba, dijeli se stara snimka beogradskog arhitekta Dragoljuba Bakića koji je komentirao građevinske projekte u Beogradu.
“Je li to divlja gradnja – pa što? Je li to protiv javnog interesa – pa što? Je li to korupcija – pa što? Uništava li to Beograd – pa što? Je li to protuzakonito – pa što? E to ‘pa što’ će nas uništiti”, rekao je Bakić za NewsMax Adriju prije dvije godine.
No, čini se kako ljudima u balkanskim državama još nije posve jasno tko njima vlada, iako se posvuda pojavljuju znakovi svojevrsnog otpora nepravdi i kriminalu. Slično je i sa slučajem u BiH, gdje postoji platforma koja se naziva ‘Karton revolucija’, te koja tu i tamo pokušava ukazati na ono što se događa, pa su tako događaje u Jablanici i Novom sadu smjestili u istu kategoriju. Evo njihove objave:
https://fb.watch/vEi4X1nM9g/
Nakon tragedije u Jablanici zbog obrušavanja kamenoloma u kojoj je život izgubilo 18 osoba, nakon Fojnice i činjenice da su poplave uzrokovane i nelegalnom gradnjom objekata, gotovo u isto vrijeme svjedočimo pokretanju klizišta koji prijeti da ugrozi veliki broj kuća i života u Sarajevu. Svjedočimo i tragediji u Novom Sadu gdje je obrušavanje željezničke stanice prouzrokovalo smrt 14 nedužnih osoba. U različitim djelovima Bosne i Hercegovine i Srbije iznova se dešavaju tragedije sa istim potpisom za koje ponovo niko ne odgovora i iz kojih, kao društvo, ne izvlačimo pouku.
Često ignorišemo činjenicu da nam se sve totalno raspada, svjedočimo, malo se oglasimo, spustimo glavu i krenemo dalje, svjesni da samo iščekujemo novu katastrofu. Spustimo glavu jer smo izgubljeni kao društvo i poraženi zbog straha koji osjećamo, koji nam ne dozvoljava da ustanemo i izborimo se za pravo na život u normalnom i mirnom okruženju. Dešava se totalno odustvo empatije gdje je postalo nenormalno stati u zaštitu slabijeg, ukazati na nepravdu, a društveno prihvatljivo ignorisati i gledati isključivo „svoja posla“, nesvjesni da je stane u društvu upravo „posao“ svih nas. Nastavljemo putem koji nas ne vodi na dobro. Putem na kojem nas vodi strah, putem na kojem maloljetnici dojavljuju bombe, na kojem djeca postaju ubice, a dileri i lopovi nam vode društvo. Putem na kojem konstantno nedužni i časni stradaju.
Sve se to dešava u isto vrijeme dok se predstavljamo kao veliki vjernici, muslimani, pravoslavci i katolici, a ustvari smo jako daleko od Boga. Dok se zaklinjemo u svete knjige i strah pred Bogom, u isto vrijeme nemamo hrabrosti otkloniti strah od ljudi i čista srca ustati protiv raspalog sistema. Nemamo hrabrosti ustati protiv umornih, istrošenih, nesposobnih likova u Bosni i Hercegovini i Srbiji koji nas dijele i ubijaju.
U svom strahu često izbjegavamo i pomisliti na osobe koje više nisu s nama. Izbjegavamo zamisliti pogled samohranog oca iz Jablanice kojem je poginula žena ili djevojčice od 7 godina iz Novog Sada koja nije imala priliku da nastavi živjeti.
U slučaju kamenoloma Bijela, još uvijek niko nije odgovarao
Istinska sloboda i prilika za opstanak počinju onog trenutka kada pobijedimo strah. Samo ljudi čija je duša slobodna mogu podići spuštenu glavu, ustati i stati na crtu lopovima i poltronima dok ih ne srušimo i pobijedimo. Bol koju osjećamo zbog Jablanice, Novog Sada i svih tragedija koje nam se dešavaju i koje pokušavamo zaboraviti će, ukoliko budemo spuštali glavu, doći opet u još većem obliku. Bol će svakog dana će biti sve jača dok ne dođe po sve nas, a tada će za strah biti kasno, a sloboda će biti nedostižna.
Zato je važno, dok čitamo vijesti koje nas okružuju da zastanemo, promislimo, podignemo glavu, ustanemo i borimo se, jer su sloboda i borba posljednje što nam još nisu uzeli.
Za kraj, gledajući u budućnost, budimo svjesni da korumpirani, diktatorski i nesposobni režimi u Bosni i Hercegovini i Srbiji imaju mnogo toga zajedničkog. Baš kao što je zajedničko svima nama da živimo na istom prostoru, da se povezujemo i gradimo budućnost, tako je i njima zajedničko da nas lažu, dijele, ponižavaju i na kraju ubijaju. To rade i sada dok nas uvjeravaju u sigurnost rudnika litijuma na Majevici i Loznici, dok nas vraćaju u prošlost i dok nam prijete nesigurnom budućnosti.
Od društvenih mreža, preko obrazovanja, društvenih normi do državne uprave, sve ono što je nenormalno postalo je normalno. U takvom okruženju, pravda, sigurnost, moral i istinske vrijednosti sve teže opstaju. Da li ćemo imati šansu za lijepu budućnost na našim ognjištima, ovisi od odgovora na pitanje: Imamo li hrabrosti podignuti glavu, okrenuti se oko sebe, dati podršku drugom i na kraju ono najvažnije, imamo li hrabrosti pobijediti strah?
Prosvjedi u Beogradu
