Andrej Plenković je u koaliciji sa svojim ljutim neprijateljima iz izborne kampanje, Domovinskim pokretom, osigurao svoj treći premijerski mandat. Zlati Hrvoj Šipek mandat konačno istječe i Ivanu Turudiću više ništa ne stoji na putu da konačno konzumira funkciju glavnog državnog odvjetnika na koju je izabran još u veljači. U ponedjeljak, 27.svibnja, će i operativno preuzeti dužnost od aktualne šefice DORH-a. Dugo je čekao taj trenutak, povremeno se i pribojavao da bi nešto moglo krenuti po zlu, ali, sada je gotovo. Izabran je tri mjeseca prije formalnog odlaska Hrvoj Šipek, što može implicirati da su HDZ i Andrej Plenković htjeli biti sigurni, neovisno o tome kako će parlamentarni izbori proći, da će na čelnoj poziciji u DORH-u imati “svog čovjeka”. Jer, mnogo toga u ponašanju glavnog državnog odvjetnika Turudića je nespojivo s funkcijom na koju je izabran. Plenkoviću to, međutim, nije smetalo, naprotiv, branio je njegov izbor kao da mu život o tome ovisi…
Sudac Ivan Turudić najavio je za svoj prvi radni dan na novoj dužnosti i prvu konferenciju za novinare na kojoj će, piše N1, govoriti o onome što smatra svojim prioritetima u unapređenju rada DORH-a. Nije novost da jednim od najvažnijih poteza smatra izbor novog ravnatelja USKOK-a, s obzirom da od odlaska Vanje Marušić, prije više od godinu dana, ovu odgovornu funkciju obavlja kao v.d. Željka Mostečak, a čini se da nitko nema ambicije sjesti u taj vrući stolac. Zbog ukupnog stanja u DORH-u, političkih pritisaka, preobimnog posla i izloženosti javnim kritikama, nezdravog radnog okruženja…? Može li kontroverzni sudac Ivan Turudić to promijeniti?
Turudić je kompromitiran ne samo transkriptima sms-poruka koje je razmjenjivao s bivšom državnom tajnicom Josipom Pleslić ex Rimac, protiv koje se vodi istraga za niz koruptivnih djela, a koje svjedoče o njihovoj bliskosti i učestalom komuniciranju, iako je Turudić javno tvrdio da Rimčevu jedva poznaje. Međusobno su si tepali “radosti” i “lipoto”, a Turudić je primao i u svom uredu u ŽS u Zagrebu gdje je bio šef. No, njegova intrigantna dopisivanja s bivšom državnom tajnicom u Ministarstvu uprave i pravosuđa mogu se podvesti i pod privatnu korespondenciju, iako se iz njih može pročitati i da je Josipa Rimac tražila određene usluge od kontroverznog sudca. Ali, Turudićeva druženja sa Zdravkom Mamićem, bjeguncem od hrvatskog pravosuđa, i tajna sastajanja u vrijeme kad je već bio optuženik, doista su neprihvatljiva za suca na čijem se sudu rješavao predmet nekadašnjeg Dinamovog “gospodara života i smrti”. Čak i ako nije utjecao na sam predmet, njegove tajne vožnje Zagrebom, pod okriljem mraka, s optuženikom Mamićem apsolutno su neetične i za suca koji drži do svoje profesionalne reputacije neprihvatljive.
Upravo zbog toga predsjednik Visokog kaznenog suda Željko Horvatović svojedobno je protiv Turudića zatražio pokretanje postupka zbog povrede Kodeksa sudačke etike, ali je sudsko vijeće zahtjev odbacilo. Uz ostalo, sudac Turudić je javno, pred milijunskim televizijskim auditorijem, upitan od novinara je li se u zadnje vrijeme sreo s Mamićem lagao da se već neko duže vrijeme nisu vidjeli, iako je u TV studio stigao ravno sa sastanka sa Zdravkom Mamićem. Svoje susrete s gazdom Dinama zatajio je i od saborskog Odbora za pravosuđe.
Činjenica je da je Ivan Turudić vrlo ambiciozan sudac koji je pretendirao i na mjesto predsjednika Visokog kaznenog suda, ali i predsjendika Vrhovnog suda, no vlasti tada nije bio po volji. Smatra se da je razlog tomu Turudićeva odluka kojom je vještačenje u slučaju Agrokor proglasio nezakonitim dokazom zbog sukoba interesa svještaka, na što se ukazivalo i prije negoli je vještak angažiran u tom predmetu, a čime je uludo potrošeno 1,3 milijuna eura na teret proračuna, te značajno oslabljene pozicije RH u arbitražnom postupku u Washingtonu u kojem bivši vlasnik Agrokora od države potražuje odštetu od čak 7 milijardi eura. Sve to sasvim sigurno nije išlo na ruku Turudiću kad se kandidirao za pozicije na čelu VKS-a i VS-a, ali kako to da mu ništa od toga nije bilo smetnja u izboru za glavnog državnog odvjetnika?
Žestoki otpor izboru Ivana Turudića posebno je pružao predsjednik Zoran Milanović, a to je postala i točka okupljanja parlamentarne opozicije, neovisno s kojeg političkog spektra pojedina stranka dolazila. Zbog izbora Ivana Turudića za nasljednika Zlate Hrvoj Šipek na čelu DORH-a organizirani su i masovni prosvjedi lijevo-liberalne oporbe, ali i oporbena desnica je podupirala njihov stav o Turudiću. Među najglasnijim oponentima HDZ-ovom kandidatu bili su i njihovi današnji koalicijski partneri, Ivan Penava i Domovinski pokret.
Predsjednik Milanović se čak pozvao i na izvješće SOA-e ne bi li i na taj način dokazao da je riječ o kompromitiranom sucu koji se sastajao s optuženikom, ali Plenkoviću i vladajućoj većini to nije smetalo, jer, kako su kazali, za to se znalo i prije, a Turudić je ipak prošao sigurnosnu provjeru kad je izabran za suca Visokog kaznenog suda. Dakle, potpuno se ignorirao njegov postupak, kao da u tome nema baš ništa sporno, nekmoli diskvalificirajuće za budućeg šefa DORH-a.
Turudić je unatoč svima i svemu izabran voljom većine, potporom čak i manjinskih zastupnika, te je još u ožujku položio prisegu u Saboru i čekao dan svoga praktičnog “ustoličenja”. Izabran je u konkurenciji s još tri kandidata, odvjetnikom Mladenom Dragičevićem, zamjenikom glavne državne odvjetnice Emilijom Kalabrićem i zamjenikom ŽDO u Splitu Nikšom Wagnerom. Kako je ne jednom ustvrdio AP, u transparentnoj, demokratskoj proceduri izabran je kao najbolji kandidat. Za koga je najbolji, posve je jasno, kao što je jasno da je priča o demokratskoj proceduri u kojoj jeTurudić izabran, a koje nije bilo u mandatima nekih drugih premijera ( prije svega Milanovića ), deplasirana jer nema te procedure koja bi mogla spriječiti Turudićev izbor uz parlamentarnu većinu koju je AP vezao uz sebe kao najčvršćim lancima.
U međuvremenu je Turudić uspio podići buru, i prije negoli je zasjeo na čelo DORH-a, izjavom kako misli da nam nije trebao Ured europskog javnog tužitelja ( EPPO ). Jer, možemo mi to i sami, ne trebaju nam tutori iz EPPO-a, što se, nažalost, ne jednom pokazalo potpuno netočnim. Pa se postavlja pitanje Turudićevih motiva za ovakvo, potpuno neprikladno dezavuiranje jedne bitne europske institucije koja se itekako svojim radom afirmirala, uz ostale zemlje članice EU-a, i u Hrvatskoj. Što od takvog glavnog državnog odvjetnika možemo očekivati? Na čemu počiva njegov autoritet? Na bliskosti vlasti ili na posvećenosti profesiji?
