Neovisni novinarski portal
2.2.2023.
oslobađanje zbilje
Nije slučajno što iza svakog rata stoji neki poludjeli religijski vođa i njegov poludjeli, kako ga Kiril naziva, Gospodin

Nije slučajno što iza svakog rata stoji neki poludjeli religijski vođa i njegov poludjeli, kako ga Kiril naziva, Gospodin

Patrijarh Kiril, kao poglavar Ruske pravoslavne crkve, moli Gospodina, ma tko on bio, da „urazumi luđake koji žele uništiti Rusiju jer bi to bio kraj svijeta”. Zašto bi samo uništenje Rusije, a ne i uništenje države koju je Rusija napala značilo kraj svijeta? Kraj svijeta je za Ukrajinu započeo napadom Rusije na ovu neovisnu državu, ali to nije nešto što zabrinjava patrijarha Kirila, njegove misli, molitve i anateme usmjerene su prema mogućnosti da Rusija bude poražena u Ukrajini. Taj poraz ne bi bio poraz Rusije, nego poraz čitavog poznatog svijeta koji bi, po misli, želji i vjeri ovog patrijarha, tada zaslužio da nestane – u doslovnom smislu.

Kirilov Gospodin

Osnova za ovakav egzistencijalni i kozmički stav ne pronalazi se u vjeri u, kako ga naziva Kiril, Gospodina, nego u povjerenju prema vojnoj snazi Rusije. Da se Rusija naoružavala vjerom, do rata nikada ne bi došlo. Da se, uostalom, kojekakvi vjernici kroz čitavu povijest nisu naoružavali vjerom u bogove oružja, ubojstava, osvajanja, uništavanja i smakova svjetova naša povijest ne bi ni znala što je rat. Budući da je naš svijet, svijet ratova i luđaka, sasvim je razvidno da Gospodin na nebesima i nije neki psihijatar, jer nije u stanju urazumiti luđake koji se pozivaju na njega. Kirilov Gospodin, dakle, nije neki psihijatar, već je, ako ga uopće ima, prvorazredni luđak. Bog ratova je poludjeli bog, riječ je o luđaku koji okuplja luđake kako bi ludilom uništavali svijet. S takvim bogom se ulazi u neprijateljstvo, u njega se ne vjeruje.

Sadašnja, kako se to kaže, putinska, ali i kirilovska Rusija doživljava sebe samu kao spasiteljicu svijeta. Ona je spasiteljica svijeta zbog toga što svijet može uništiti, ona svijet spašava uništavanjem tog svijeta. Tko povjeruje u to da svijet spašavaju one države – neovisno je li riječ o Rusiji ili nekoj drugoj državi koja ima nuklearno naoružanje – koje svijet mogu u svakom trenutku uništiti, ima spoznajni i moralni problem. To što Rusija, kao uostalom i sve države koje imaju oružje koje može uništiti svijet, sebe samu doživljava kao svijet, a sve ostale kao podsvijet, moguće je, doduše teško, razumjeti, ali nije moguće razumjeti zašto neke države sebe doživljavaju kao podsvijet te države.

No, vratimo se na Kirila i na njegovog poludjelog boga, s njime se slažem u onom dijelu kada kaže da samo nerazumni luđaci žele uništiti svijet. Oni na tome, kroz čitavu povijest, aktivno rade. Takav luđak je i Kiril. On želi živjeti ili u svijetu stvorenom po mjeri njegovog ludila ili zaziva uništenje čitavog svijeta. Nije slučajno što iza svakog rata stoji neki poludjeli religijski vođa i njegov poludjeli, kako ga Kiril naziva, Gospodin. Oni sadistički parazitiraju na ljudskim žrtvama.

Ratovi luđaka

Čovjek je biće koje se, ako želi živjeti autentičnim životom, mora odrediti prema vlastitoj smrti, jer jedino tada može postaviti vrijedne i smislene životne ciljeve. Smisao pojedinačnom ljudskom životu daju ciljevi koji su upravo tom pojedincu bitni. Poludjeli sadisti, redovito odjeveni u skupocjene haljine čuvara kulta nerazumnog, ludog boga, drugim ljudima određuju koji je smisao njihovog života, a on je, bez iznimke, ponajbolje ostvaren kada se gine zbog rušilačkih fikcija zemaljskih i ljudskih luđaka.

Poginuti u ratu uvijek je i neizostavno tragedija, ta tragedija nas obvezuje da prekinemo spiralu zemaljskog i religijskog ludila, jer ako to ne učinimo, i dalje ćemo ginuti u ratovima luđaka, baš kao što ćemo i živjeti u svijetu luđaka. Pogledajmo samo kako izgledaju, uvjetno rečeno, naša obilježavanja vojnih pobjeda: imaju početak na groblju i prividnom odavanju počasti poginulima, potom se održi svečana sjednica na kojoj su glavni govornici predstavnici političkog i religijskog ludila, zbog kojih ćemo i dalje, kada im to bude zgodno, ginuti, te, konačno, odabrani, pod rotacijom, odu na svečani ručak.

Ako netko smatra da je zbog ovog ludila i ovih luđaka vrijedilo ginuti, ako netko smatra da su zemaljski i nebeski luđaci ikome zahvalni zbog toga što su, zbog njih i njihove ugode, mnogi izgubili živote, taj i ti nisu zaslužili ništa drugo nego da žive u svijetu luđaka. Jedini problem je što se u takvom svijetu ne može živjeti, u njemu se uvijek i neizostavno umire.

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: ,

VEZANE VIJESTI