Najnovija afera u Ini nije nešto što iznenađuje, ona je samo logičan slijed evolucije pljačke koja se nalazi u osnovi ove države, jer da se ne nalazi, onda stranka osuđena zbog korupcije ne bi bila, po svim anketama ali i izbornim rezultatima, vodeća ili, kako se to kaže, stožerna stranka u državi. Ova je država, dakle, stvorena kako bi je neki ili mnogi opljačkali. Ako napravimo analogiju s kršćanskim naukom o stvaranju čovjeka, Bog je taj koji svakom čovjeku udahnjuje ili stvara dušu, tako i državi, na svakim izborima, birači udahnjuju političku dušu, a to je, bez ikakve sumnje, duša razbojnika.
Kolumna nije mjesto za metafizičko-antropološku raspravu o formalnim i materijalnim principima koji leži u kršćanskom poimanju čovjeka ili ljudske osobe, ali je itekako mjesto da se zadržimo na tome što taj, makar po popisu stanovništvu i iskazu o sebi, dominantno kršćanski čovjek u Hrvatskoj čini ovoj državi. Odgovor je jasan i treba ga neprestano ponavljati: stožerna demokršćanska stranka kršćanstvo shvaća kao platformu za pljačku i laž o domoljublju, dok birači kršćani biraju, podržavaju, brižno čuvaju i mazohistički uživaju u brutalnim politikama pljačkanja i laži. Oni koji osuđuju pljačku i laž, ali ne sudjeluju u udahnjivanju neke druge političke duše, nalaze se u stanju promatrača, ali i čuvara iluzije o sebi kao onih koji nisu odgovorni za ono što se s ovom, sustavnom pljačkanom i potpuno obezvrijeđenom državom, zbiva. Znanje obvezuje, pogled obvezuje i život obvezuje.
Zagovornik sam toga da smo, kako to filozofi egzistencijalisti kažu, bačeni u svijet. Ja sam, primjerice, bačen u svijet nacionalizmom obezvrijeđene, lažima iznevjerene i pljačkom opustošene države. Odgovoran sam za ono što vidim na mjestu na koje sam, prije nastanka moje volje, bačen. Zato sam, javnom manifestacijom moje egzistencije, prisiljen djelovati. Bačenost u svijet nije isto što i fatalna zarobljenost svijetom, to je, prije svega, sukob s takvim ogavnim svijetom. Država koju se sustavno pljačka država je bića koja su pristala da svijet njihovog jezika bude ogavni svijet. No ovo, na svu sreću, nije sva istina o ovoj državi. U njoj postoje bića koja ne odustaju od toga da joj, vlastitim snagama, makar u jednom segmentu, udahnu drugačiju dušu. Ivanka Čoga, Goran Šimić i Joško Šupe predstavnici su grupe aktivista koji, koliko ja to znam, tjednima upozoravaju da se na izvoru Cetine turisti kupaju. Razumljivo je da predstavnici države pljačke i laži, kojoj je na izborima udahnuta ogavna duša nebrige, nisu ništa poduzeli po pitanju zaštite izvora rijeke koja pitkom vodom napaja nekoliko stotina tisuća ljudi u Dalmaciji.
Navedeni aktivisti su, samoinicijativno, postavili natpise o zabrani kupanja. Informacija o njihovoj akciji je došla do populističkog političara Mira Bulja. On im nije odlučio dati podršku, jer populisti ne daju podršku zdravim snagama u društvu, nego je, modelom preuzimanja štafete, odlučio, i to isti dan, da ne zakasni, postaviti veći i uočljiviji natpis o zabrani kupanja na izvoru Cetine te tako oteti autorstvo nad tuđom akcijom koja izaziva simpatije javnosti. Populisti tako djeluju, oni su zarobljenici postojećeg modela i destruktori promjena. Promjena dolazi po onima koji žele zdravu državu, a ne po onima koji otimaju štafete kako bi sebi dali vidljivost i, u konačnici, podržavali ogavnu državu pljačke i laži.
Ono što su učinili aktivisti s Cetine, zdravo je, ima dušu i potencijal promjene, ono što je učinio Bulj ogavno i bezvrijedno. U ogavnoj i bezvrijednoj državi veću vidljivost ima ogavnost, zato javnost prividno osuđuje pljačku u Ini, iako je tu, pljačku biranjem ovakvih politika, omogućio, baš kao što ta ista javnost podržava Buljevu akciju preuzimanja ili otimanja štafete od drugih. Razlika između osude Ine i podržavanja Buljevog otimanja štafete, zapravo je nepostojeća. Ona počinje i završava time da i ogavnost treba piti. U zagađenoj državi, pije se zagađena voda, mirno se promatra višegodišnje pljačkanje svega pa i Ine, dok se u populizmu vidi politički spas. Bog je, dakle, stvorio hrvatskog čovjeka kako bi on zagadio državu i učinio je ogavnom. To je sva teološko-politička istina o sadašnjoj Hrvatskoj i sadašnjim Hrvatima. Ogavnost koja traje i traje.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
