Čovjeka možemo poimati na mnoge načine, i svi su ispravni. Čovjek je ujedno i racionalni homo sapiens, zaigrani homo ludens, za sebe zainteresirani homo economicus, ali i proizvođač ili stvaratelj – homo faber. Za razumijevanje situacije u kojoj se nalazi naše društvo, sasvim je dovoljno zadržati se na određenju čovjeka kao proizvođača ili radnika, i to nesvjesnog. Svjesni homo faber usavršava svijet. Naš povijesni svijet je nastao kao posljedica našeg rada. Nesvjesni homo faber ili destruira ili blokira razvoj povijesnog svijeta. Hrvatska je država u kojoj dominira upravo nesvjesni homo faber.
Nesvjesni homo faber
Nesvjesni homo faber je čovjek koji sudjeluje u procesu proizvodnje stvari rušeći granicu između sebe i stvari, te tako sam postaje stvar u nečijim rukama. Ljudski proizvodi su mnogi, oni se kreću od proizvodnje stvari do proizvodnje države ili religije. Stvaranjem ili proizvodnjom oblikujemo povijesni svijet u kojem živimo, a to je svijet mnogih. Svi ili gotovo svi znaju da su stvari nastale kao posljedica aktivnosti čovjeka radnika, no, mnogi odbijaju shvatiti kako je i religija nastala upravo zahvaljujući čovjeku radniku. Religija je povijesna stvarnost. Ona je institucionalizirani neuspjeh vjere. Vjera koja se nije nastanila u ljudskim dušama, doživjela je neuspjeh i sada se, kao neuspješna vjera, institucionalizira kako bi povijesno traumatizirala zajednicu koju okuplja.
Zanimljivo je kako Janis Varufakis, u knjizi Što sam rekao kćeri o ekonomiji, opisuje nastanak svećenstva. U prvim, agrarnim državama koje su formirane na temelju viška proizvoda, taj višak nije bio pravedno i ravnomjerno raspoređen. Budući da je manjina u svojim rukama imala ogromno bogatstvo, dok je većina stanovništva oskudijevala, bilo je potrebno formirati ideologiju koja će kontrolirati većinu i držati je u pokornosti kako ne bi sudjelovala u distribuciji viška proizvoda. Ideologija je, dakle, ljudski proizvod usmjeravanja ili kontroliranja većine stanovništva. Iza svake ideologije stoji namjera da se ne poremete planovi manjine koja u svojim rukama želi imati bogatstvo i političku moć. Tako je bilo u agrarnim društvima, tako je i u sadašnjem poluprimitivnom hrvatskom društvu.
Duhovni i politički hegemoni
Kako bi se osigurao posluh većine, ideologiju treba podignuti na razinu svetosti ili nepropitivanja. Većinu stanovništva je potrebno demotivirati od kritičkog mišljenja. Ljudi koji ne misle, traže da im drugi postavljaju ciljeve. Takvi slijede autoritete jer nisu u stanju biti autori vlastitog života. Svećenici, kao stručnjaci za nevidljiva bića koja uspostavljaju autoritet nad životom lišenim kritičkog mišljenja, daju božanski legitimitet vlastodršcima i na taj način štite njihovu hegemoniju. Duhovnom hegemonijom se štiti politička hegemonija. Zato svećenički hegemoni neku vlast proglašavaju svetom i poželjnom, dok neku drugu anatemiziraju. Kriterij je jasan: sveta vlast je ona od koje korist imaju i politički i duhovni hegemoni. Naš nesvjesni hrvatski homo faber ne shvaća da tamo gdje postoji bliska veza između politike i religije, ne postoji bog zainteresiran za čovjeka, nego je na djelu bog kao neki nadproizvod ideologije, a njegov je zadatak da proizvodi posluh većine.
Kada nesvjesni hrvatski homo faber očituje vlastitu religijsku pripadnost, primjerice, u Hodu za život, on to čini rušenjem granica između političkog i religijskog. Hrvatski homo faber u jednoj ruci nosi simbole države, dok u drugoj ruci nosi simbole religijske zajednice. On je, dakle, proizvod u suvlasništvu države i Crkve.
Poslušnost bogatoj i moćnoj manjini
Dok hrvatski nesvjesni homo faber korača ulicama, demonstrirajući poslušnost bogatoj i moćnoj manjini, ta manjina nastavlja umnažati svoju ekonomsku i političku moć. Nesvjesni hrvatski homo faber ne sudjeluje u distribuciji moći i bogatstva, on tuđu moć i tuđe bogatstvo podržava, i to kao sveto, od boga željeno bogatstvo.
Hrvatska je neuspješna država, u njoj sada zasigurno nema mjesta za istinskog kršćanskog boga. Taj bog je zainteresiran za čovjeka kao biće slobode, a ne kao proizvod u suvlasništvu političkih i religijskih struktura. Bog ne hoda ulicama, ne protestira, ne prosvjeduje, ne sjedi u vladama i predstavničkim tijelima. On je, ako ga uopće igdje može biti u ovom svijetu, zasigurno nastanjen u suzi siromaha koji nije pristao biti nesvjesni homo faber. Budući da suzu ne možemo institucionalizirati, takvog boga nećemo pronaći u instituciji neosjetljivoj na suze siromaha. Takva institucija je bogata. Njoj ne trebaju slobodni ljudi koji u slobodnom društvu i u slobodnoj državi mogu vjerovati, ali i ne moraju. Njoj trebaju poslušnici ideologije koja čuva bogatstvo i moć manjine.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
