Kad ne dime TEF-ovi dimnjaci:
Postindustrijski krajolik kao okidač za umjetničko istraživanje

“Kad ne dime tvornički dimnjaci” naziv je novog projekta vizualne umjetnice Lana Stojićević kojim ona nastavlja s društveno angažiranim radom kojim skreće pozornost na teme važne lokalnoj zajednici. U fokusu projekta je TEF, sama prošlost tvornice, njeno nasljeđe ali i budućnost prostora na kojem se nekada nalazila.

Tvornica elektroda i ferolegura -TEF odavno je srušena, no njeno nasljeđe je i dalje itekako živo prvenstveno kroz još uvijek nerazriješenu priču o sanaciji tvorničkog zemljišta od opasnog otpada, a koje je za aktualnu vlast velilki potencijal i temelj za „novi” Šibenik. No uz te priče šibenska vizualna umjetnica Lana Stojićević htjela je oživjeti još jednu: onu kada je TEF radio punim kapacitetima u tri smjene, kada je izdavao tvorničke novine, financirao sportske klubove, organizirao društveni život radnika…

Pa nas je povela u eksperimentalnu šetnju prostorom TEF-a zajedno s trojicom bivših radnika koji su evocirali uspomene na prošla vremena. Lani Stoićević je cilj prikupiti i dokumentirati priče, anegdote, svjedočanstava o prošlosti TEF-a, ali i o sadašnjosti i budućnosti lokacije.

Sve počinje s adresom Prilaz tvornici, na kojoj je je Lana Stoićević živjela desetak godina:

-Moj interes za TEF u smislu da sam ga počela percipirati kao potencijalnu temu počeo je još 2014. godine. Odrasla sam u ulici Prilaz tvornici, dakle u u istoj ulici u kojoj je i TEF. Dok sam tamo živjela tvornica više nije radila i počela je sanacija otpada. U to vrijeme bila sam još dijete i nisam toliko percipirala tu priču oko sanacije i kako cijeli posao možda i nije odrađen kako treba.  Iako se sjećam smrada koji se širio, svi su nas uvjeravali kako je tu sve u redu, a onda su krenule priče kako je to ostavilo traga na zdravlje ljudi. Moram priznati da mi se pojavio i neki strah ali i inat pa sam krenula istaživati jer nisam bila dovoljno upućena. U cijelom tom istraživanju sam saznala za tzv. “Crno brdo” u Biljanima Donjim gdje je gomila troske iz TEF-a prebačena usred sela gdje žive ljudi koji nemaju nikakve veze s tim. Bila mi je zanimljivo kako se na na taj otpad gleda u Šibeniku gdje su se ljudi navikli na to i gdje nema nikakve pobune, a u Biljanima se i prosvjedovalo.

Nakon te priče TEF je ostao kao zabilješka, da se toj temi treba vratiti, a prilika se ukazala u suradnji s Otvorenim likovnim pogonom i njihovim višegodišnjim projektom Umjetnički pojmovnik javnog prostora.

-Jednostavno želim zapisati priče, anegdote, specifičnosti TEF-a. Razmišljanja radnika o onome što je bilo prije i o ovome sada.

Crno brdo u Biljanima Donjim još uvijek stoji baš kao i brda troske na prostoru bivšeg TEF-a, između kojih smo danas prošli uz Svetislava Džalu, Nikolu Raka i Antu Baranića-trojicu bivših radnika TEF-a koji su s nostalgijom pričali o vremenima kada je TEF “živio” i kada nikome nije smetao. Naprotiv.

Nikola Rak bio je treća  generacija u obitelji zaposlena u TEF-u u kojem je proveo 35 godina, sve do njegovog zatvaranja, a u današnjoj šetnji prisjetio se bogatog društvenog života, tvorničkih novina, izleta radnika…

-Tvorničke su novine u pravilu izlazile svaki mjesec, tako da ima oko 127 brojeva. Novine su izlazile u tiraži od tisuću komada i radnici su ih kupili na porti. Bile su to dosta čitane novine jer smo se bavili aktualnim temama. Novine su predstavljale pregled rada i života jednog kolektiva koji je stvarno bio pravi kolektiv, a što je danas nezamislivo. Pored rada i proizvodnje u tvornici je postojao bogat društveni život.

Pamti samo sretne dane, zaključujem, jer o tvornici se ništa loše nije reklo, dapače, Rak ističe kako je ona bila hraniteljica Šibenika.

Svetislav Džale, s punom manjim stažem provedenim u TEF-u, govori kako nikako nije mogao gledati rušenje tvorničkih dimnjaka:

– Kada su se rušili tvornički dimnjaci ja sam otišao iz Šibenika, nisam to htio gledati. Ljudi koji su od TEF-a živjeli koji su izgradili kuće, došli su pljeskati rušenju dimnjaka tvornice koja im je sve omogućila. Za mene to nije bilo ništa pozitivno.

Ante Baranić u tvornici je kaže proveo 40 godina. A što je radio, ni sam ne zna. Bio je, između ostalog  pomoćni knjigovođa, tehnolog za održavanje, fotograf…

Kako je radila menza  i zašto se u njoj služilo mlijeko, kakva je bila “tvornička” panceta, kako se bježalo kroz žicu u grad, što je to “parašiša”- samo je dio priča o TEF-u iz današnje kratke šetnje.

Bit će one trajno dokumentirane i zajedno sa ostalim prikupljenim pričama objavljenje u “tvorničkim novinama”, najavljuje Lana Stojićević:

– Planiramo sljedeće godine napraviti novi broj torničkih novina, po uzoru na layout  tadašnjih novina, u kojima bi bili intervjui sa puno više radnika. Novine bi besplatno distribuirali po cijelom gradu i pokušali bi da cijela priča što više dopre do stanovnika Šibenika. Jer ovakve kompleksne priče kao TEF, treba priznati, imaju pozitivnu i negativnu stranu.  A treba pričati i o jednoj i o drugoj, zaključuje Lana  Stojićević dok završavamo šetnju uz zid nekadašnje tvorničke menze u kojoj su opet na istom stolu “oživjeli” panceta i mliko.