(FOTO) ‘Crna knjiga’, Montažstroj i ZKM

Sinoć je u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno izvedena predstava Crna knjiga u produkciji Montažstroja, autora i redatelja Boruta Šeparovića, a koja uz ostalo govori o problemima kreditnih dužnika. Fotografije su preuzete s www.zekaem.hr, a tekst je izvještaj Hine.

ZAGREB, 12. ožujka 2016. (Hina) – Predstava “Crna knjiga” autora i redatelja Boruta Šeparovića, premijerno postavljena u petak u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), angažirani je projekt toga kazališta i umjetničkog kolektiva Montažstroj koji se na primjeru Crne knjige Udruge Franak bavi problematikom financijskog zaduživanja i njegovim posljedicama.

 Idejno, predstava polazi od Crne knjige koju je Udruga Franak objavila 2012., a sadrži 99 svjedočanstava o posljedicama zaduživanja u švicarskim francima na svakodnevni život dužnika.

 Upravo s Crnom knjigom predstava i počinje: devetero izvođača na mračnoj sceni jednoglasno deklarira imena dužnika koji su svoje priče upisali u knjigu, mnoga od kojih graniče s ironijom – pa se primjerice, uz niz inicijala, punih ili djelomičnih imena i prezimena, često navedenih s mjestima stanovanja i profesionalnim titulama te brojem djece, tu nalaze i “nitko, ništa”, “bivši optimist”, ili “muškarac s 37 godina radnog iskustva i minimumom dostojanstva”.

 Time predstava već na početku dobiva inicijalni ton ironičnog odmaka od realnosti s kojom se nastoji racionalno obračunati. Na simboličnoj razini, predstava se referira na činjenicu da je Crna knjiga 2014. stavljena u Vremenski trezor jedne banke koji će biti otvoren za stotinu godina: svođenjem apstraktnosti koncepta budućnosti kao takve na određeni vremenski okvir želi se aludirati na neracionalno pristupanje višegodišnjem zaduživanju, ne uzimajući u obzir vrlo vjerojatne mogućnosti promjene realnih okolnosti uslijed protoka godina.

 Drugim riječima, zaduživanjem kako bismo si osigurali privid slobode koji proizlazi iz posjedovanja novca, mi posuđujemo od budućnosti, vezujući tako apstraktnu budućnost uz realnu sadašnjost. A ideja zaduživanja temelji se upravo na poruci da je budućnost izvjesna i nepromjenjiva, što je nemoguće.

 Vremenski trezor bio je dio bančine medijske kampanje, što je također jedna od važnih polaznih točaka predstave: glumac Pjer Meničanin, koji je u vrijeme eksplozije kredita u švicarskim francima snimio televizijsku reklamu usmjerenu upravo na popularizaciju tih kredita, u predstavi je prozvan kao jedan od posrednika izbijanja dužničke krize.

 No, iako polazi od krize vezane uz kredite u “švicarcima”, predstava se ne ograničava samo na nju, već se bavi općom problematikom zaduživanja, propituje dogme ekonomije, nastojeći iz raznih perspektiva demaskirati sustav kojemu je osnovna premisa satkana oko ideje da je svaki pojedinac vlastiti poduzetnik, pa čak i u ostvarenju osnovnih životnih potreba, da je svaki neuspješan pojedinac sam kriv za vlastitu sudbinu, te da smo svi u svojim dugovima sami.

 Sve to u predstavi propituju izvođači i glumci koji i sami čine dobnu skupinu najviše pogođenu kreditnim problemima s frankom: to su, uz Meničanina, članovi ansambla ZKM-a Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Danijel Ljuboja, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić, te Montažstrojev Ante Perković, uz kratko pojavljivanje Konrada Mulvaja.

 Iako zapravo glume sami sebe, te se čitavo vrijeme publici obraćaju u melodramatsko-recitatornom tonu, njihove uloge nisu personalizirane: oni se predstavljaju kao “Nacija Zaduženih”, “Ovisnik o Kreditima”, “Slobodna Volja”, “Naknadna Pamet”, “Nitko i Ništa”, “Zamor Materijala”.

 Svoje vrlo životne i stvarne priče odjenuli su u vrlo atraktivno kazališno ruho, duhovito ironijski prikazujući (pre)zaduženost kao modernu opsesiju proizašlu iz svijesti o zaduženosti koja nije povezana s racionalnim shvaćanjem vlastitih financijskih ograničenja, već s konkretnim poteškoćama u premošćivanju preuzetih financijskih obaveza.

Dvije strane

 Iako se odvija bez pauze, predstava je fabularno podijeljena na dva dijela – prvi je posvećen dužnicima, a drugi bankarima; nakon postavljanja scene za već odigranu tragediju u kojoj se izvođači bespoštedno suočavaju s vlastitom ulogom u generiranju svoje dužničke stvarnosti, u drugome se dijelu iznosi “druga strana” kroz dokumentarističko suočavanje golih pravnih i ekonomskih činjenica s emocionalnom dramom protagonista.

 Sve se odvija kroz neprekidno preplitanje dviju suprotstavljenih perspektiva: tako se, primjerice, odnos pojedinca i banke prikazuje, viđen iz perspektive dužnika, kao odnos Fausta i Vraga, dok ga druga strana interpretira kao bilo koji ljubavni odnos u kojemu jedan od partnera ima nerealna očekivanja.

 Nakon gotovo satiričnog prvog dijela predstave, u njezinome se drugom dijelu, koji počinje vrlo efektnim “napadom jabukama”, ozbiljno pristupa tematici kredita, pa se tako govori o valutnim klauzulama, ugovorima, bankarskom poslovanju, tečajevima stranih valuta. Glumci, odjeveni u beskrvna siva odijela, u drugom se dijelu pretvaraju u “Gospodina s Tregerima” iz Meničaninove reklame, uz dodatak debelih zlatnih lanaca s velikim ćirilićnim slovom “ž” iz imena Montažstroja.

 Niz njihovih monoloških minijatura i dijaloških suočavanja prošaran je glazbenim brojevima – u kojima pjevaju mahom narodnjačke pjesme, ali i hip hop – a brojne su i simboličke poruke scenskih rekvizita i scenografskih efekata: kao što u svojem konačnom obraćanju kaže Perković preuzimajući ulogu “Deusa ex machine”, baloni, u zaštitnoj boji jedne velike telekom kompanije, simboliziraju balon tržišta financija i nekretnina; mjehurići sapunice odnose se na balon tržišta nekretnina u SAD-u koji se rasprsnuo 2008.; jabuke su simbol robne razmjene, odnosno, kredita; šarene crvolike cijevi su banke i njihovi financijski rukavci, a brojka od 287 milijarda i više kuna na velikom pozadinskom displeju, koja se čitavo vrijeme povećava, predstavlja hrvatski javni dug.

 Rasprava o krivnji – banaka, građana, instituta države koji bi trebali imati ulogu kontrolora, osigurača i zaštitnika – pokazuje se kao začarani krug beskonačnog nabacivanja argumentima, gdje je nemoguće do krajnje konzekvence utvrditi tko je u pravu a tko u krivu. Rješenje je stoga, poručuje predstava, otpisivanje dugova, svođenje svih računa na nulu, te kretanje ispočetka.