Intervju s liderom američkog sastava of Montreal, headlinerima ovogodišnjeg SuperUho festivala u Šibeniku.
of Montreal
Razgovarala: Jelena Svilar
Američki eksperimentalni pop bend of Montreal, čuven po majstorskom miješanju svih muzičkih stilova, nakon zagrebačkog koncerta u KSET-u prije punih osam godina, konačno će ponovo svirati u Hrvatskoj i to kao jedan od headlinera na ovogodišnjem SuperUho festivalu u Šibeniku, gdje će promovirati svoj posljednji album ‘Aureate Gloom’. Iskoristili smo tu činjenicu kao povod da malo porazgovaramo s Kevinom Barnesom, spiritus movensom benda.
Poznat si po mijenjanju muzičkih stilova, ne isključivo u samim albumima, već čak i usred pojedine pjesme. Ukazuje li to deriviranje i tvoj kolažni stil na neke određene utjecaje koje baštiniš, ili je to tek način na koji tvoj um funkcionira?
Taj kolažni stil komponiranja dolazi mi potpuno prirodno. Nekako mi se čini da ti stilistički skokovi održavaju moj um stalno budnim i zaposlenim i čuvaju me od dosade. Oduvijek sam volio muziku punu iznenadnih prevrata koji održavaju izvjesnu kvalitetu sponatnosti. Najveći mi je izazov u stvaranju da postignem taj efekt bez onog dojma da sam pretenciozan i pretjerano intelektualan.
Kako teče tvoj kreativni proces? Kad pišeš, imaš li neku temu, neku generalnu ideju o tome kako bi trebao izgledati album na kojemu radiš, ili to dolazi prirodno iz samog kreativnog procesa? Zapravo te želim pitati: pišeš li albume ili pjesme?
Prije nego što uopće počnem pisati, najčešće imam koncept u glavi o tome kakav bi album trebao biti i kakav osjećaj bi trebao proizvesti. U početku je to uvijek vrlo apstraktno, a onda se vremenom kroz sam kreativni proces duh albuma polako prikaže preda mnom.
Patio si od depresije, nije tajna da si razmišljao i o suicidu. Iz tvog iskustva gledano, je li uopće moguće da umjetnik bude sretan i kreativan istovremeno, ili prava umjetnost dolazi isključivo iz patnje? Ili misliš da je takav tip generalizacije obična glupost?
Mislim da većina ljudi pati od nekog oblika mentalne bolesti. To je naprosto esencijalni dio ljudske prirode. Umjetnici su zapravo sretna i povlaštena vrsta jer imaju način da izbace svoje demone kroz svoj kreativni rad, za razliku od mnogih ljudi koji to ne mogu. Osobno mogu reći da mi kreativni proces definitivno služi kao jedna vrsta psihoterapije. Bez tog stvaranja, bez umjetnosti, bio bih potpuno sjeban.
of Montreal
Tvoja monumentalna pjesma, pravo malo remek-djelo of Montreala, ‘The Past is Grotesque Animal’, jedan je od najadiktivnijih komada muzike koji sam čula u životu i sjećam se koliko sam bila ganuta kad sam ju čula prvi put u životu, čak sam imala osjećaj kao da sam ju osobno napisala koliko je korespondirala s mojim osobnim iskustvom (premda, naravno, ne bih nikada bila sposobna napisati nešto slično). Kako objašnjavaš taj fenomen: pišeš strahovito iskreno o svom vrlo osobnom iskustvu, a istovremeno uspijevaš stvoriti nešto tako univerzalno?
Premda smo različiti i imamo različita iskustva, postoji tip životnog iskustva koji većina nas, ako dovoljno dugo poživimo, naprosto moramo proći. Jedna od njih je bol izgubljene ljubavi. Mislim da ta pjesma ima univerzalnu kvalitetu jer je ljubav užasno važan dio onoga što nas uopće definira kao ljudska bića. Nažalost, opet zbog ljudske prirode, ljubavne su afere ipak u najvećoj mjeri autodestruktivne i poslije njih smo često prepušteni samima sebi i svojoj sposobnosti da u samoći pokupimo djeliće sebe i saberemo se.
Tvoja je muzika jedinstvena i kompleksna, a čitav opus of Montreala, usudila bih se reći, toliko je eklektičan i tripoidan da gotovo funkcionira kao mala povijest pop muzike: miješaš sve moguće stilove, od kakofoničnog noise rocka, rockabillyja, funka, psihodelije 60-tih, glam ekscentičnosti pompoznih 70-ih, folka, elektronike. Zanima me tko je tvoj najdraži muzičar/band svih vremena, onako bez puno razmišljanja?
Teško je to reći, jer imam jako puno muzičkih heroja/heroina. Ipak mislim da u moj top 3 ulaze David Bowie, Prince i Scott Walker.
Pišeš svojevrsne pop-epove, a tvoja lirika je prepuna eksplicitnih i intimnih promišljanja seksa, veza, društva i rodne politike, upakiranih u vrlo gustu narativnu strukturu, a mnogi bi se složili i da je vrlo intelektualna i da funkcionira gotovo kao proza. Jesi li ikada pokušao pisati prozu i općenito stvarati izvan muzičkih okvira?
Pa i ne baš. Napisao sam nešto kratkih priča, poezije i esej, ili dva. Mislim da nemam dovoljno koncentracije da se posvetim pisanju nekog dužeg formata, a i ne bih se usudio. Osjećam silno strahopoštovanje prema romanopiscima, po mom mišljenju oni su pravi literarni ‘teškaši’.
Moram te pitati – voliš li Beckovu muziku? U mojim osobnim preokupacijama vas dvojica tretirate muziku na sličan način, igrate se s njom i stvarate kolaže. Bi li volio surađivati s njim? Vjeruješ li uopće u umjetničke suradnje, ili si mišljenja da je svaki umjetnik otok?
Zaista jako volim Beckovu muziku i volio bih surađivati s njim, da. Mislim da su umjetničke kolaboracije sjajna stvar jer prisile čovjeka da izađe iz svoje sigurne zone. U kolaboracijama stvaranje prestane biti samo neko samotno, homogeno iskustvo i preraste u nešto puno kompleksnije, društveno. U zadnje vrijeme se zaista pokušavam usmjeriti u tom pravcu i više involvirati u zajedničke suradnje.
Tvoja scenska persona djeluje nevjerovatno teatralno, svaki je koncert mali vodviljski show u kojem njeguješ glam rock estetiku, a istovremeno si poznat po potrebi za osamljivanjem i po tome što s obitelji živiš vrlo privatan život u Norveškoj. Koji od ovih života doživljavaš više svojim, koji emanira pravog tebe?
Čini mi se da su mi potrebne obje te persone da održim ravnotežu u životu. Kad sam predugo kod kuće, počinjem osjećati nemir i imam želju za bijegom, a kad sam predugo na turneji, na cesti, imam osjećaj da ću poludjeti. Ipak, unatoč tome, volim ta dva života držati razdvojenima.
of Montreal je jedan od headlinera na SuperUho festivalu u Šibeniku (5. kolovoza). Hoće li to biti regularna promocija vašeg novog albuma ‘Aureate Gloom’, ili možemo očekivati svašta, pa i izvjesnu dvanaestminutnu stvar?
Bez obzira je li u pitanju promocija, uvijek imamo običaj na koncertima svirati stvari sa zadnjih šest ili sedam albuma, tako da možete očekivati svašta. Jako se veselim koncertu na SuperUhu, jer je posljednji koncert koji smo imali u Hrvatskoj bio silno zabavan!
