Prije nekog vremena imao sam imao sam prilike sudjelovati na jednoj tribini gdje sam zajedno s drugim osobama s različitim invaliditetom raspravljao o položaju osobama s invaliditetom u medijima. Razgovarali smo o svemu i svačemu što nas što nas tišti, a usput smo se dotakli i teme koja što bi se ono reklo – ide ruku pod ruku s medijima, to su termini za osobe s invaliditetom.
Kakvu god percepciju imali o terminima, držali do njih ili ne ostaje za priznati da ih je nemoguće izbjeći i da su sve prisutni u svim sferama života. I zeznuto je to s terminima jer s jedne strane klasifikacija ljudi po bilo kakvim karakteristikama nije samo uvredljiva, nego čak i društveno nepotrebna jer svi pripadamo ljudskoj vrsti. S druge strane stručni termini postoje iz raznih razloga: zakonski propisa, medicine itd. prema tome nužni su u svakodnevnom životu.
Što se tiče termina povezanih s osobama s invaliditetom u medijskom prostoru mislim da se stvari tu popravljaju, iako se još tu i tamo mogu čuti i pročitati termini koji se više ne koriste među njima je i onaj famozni „osobe s posebnim potrebama“, čak sam neki dan naletio i na termin „ mentalno retardirane osobe“ i to vjerovali li ili ne, u nazivu jedne udruge, ali općenito stanje je bolje, nije savršeno, ali je bolje.
Nadalje, dotakli smo se upotrebe termina „osobe sa posebnim potrebama“ koji ne pridonosi ostvarenju ničijih potreba već služi samo stigmatizaciji, jer nisu potrebe posebne, nego se radi o nemogućnosti da ih svi ljudi na isti način ostvare, a potrebe su svima iste.
Na kraju život ne pozna posebne potrebe, ali poznaje prilagodbu i načine koji će pomoći nekome da ostvari svoje potrebe bez obzira na njegovo fizičko ili zdravstveno stanje. Tako kad se sve zbroji zaista ni po čemu nismo posebni, ni pozitivno ni negativno. Ako ćemo iskreno, meni ni onaj “ispravan“ i prihvatljiv termin “osoba s invaliditetom” ne zvuči kao bogzna što jednostavno zato što nema dovoljno idealne riječi za to, ali se to nekako mora zvati.
Isto tako, mi se čini da se osobe s invaliditetom previše gube oko tih terminoloških polemika, jer znamo da će uvijek će biti onih koji ne znaju kako bi nas zvali. Puno je važnije da probijemo tu barijeru koju nam društvo nameće, jer nije toliko strašno biti osoba s invaliditetom, nego je teško i zahtjevno, iz dana u dan, iznova dokazivati da se s invaliditetom ipak može živjeti.
Ilustracija
