Politika, a to vidimo na svakom koraku, pripada polju interesa i moći, a tek posredno moralu. Ako neka politička struktura ili stranka želi doći na poziciju moći, ili ako želi ostati na toj poziciji, nužno je da definira interese koje će građani prepoznati kao vlastite interese. Poziv na moral odnosno animiranje građana na djelovanje zbog ugrožavanja apstraktnih vrijednosti nikada neće dovesti do političke pobjede. To znaju i naši, evo već treći uzastopni mandat, oporbeni političari na nacionalnoj razni, ali ih nije briga. Njima je draže, a i lakše, kaskati za vladajućom garniturom, dizati moralnu paniku zbog onoga što su vladajući napravili i tako ostvarivati materijalnu korist. Oporba, dakle, nije izvan dohvata interesa, nju taj interes itekako zanima, on je definiran, samo što ne uključuje građane, nego se zadržava na razini oporbenih političara. Oni žele biti oporbeni političari zbog materijalnog interesa. To je, ukratko, problem oporbe – problem oporbe je što ne želi biti ništa više od oporbe.
Moral i ideali
Mišljenja sam da oporbene političare treba zahvatiti radikalnom kritikom kako bi ih se natjeralo ili da uzmu u obzir i interese građana ili da ih se, prvenstveno u Saboru, svede na najmanji mogući broj. Ako im je stalo samo do sebe, neka se onda bore za sebe i, naravno, neka u tome dožive i osjete otrježnjujući poraz. Poraženi su već treći put zaredom, ali su u izbornoj noći, potpuno besramno, slavili taj poraz zato što su obranili i sačuvali vlastiti interes. Da im je uistinu stalo do interesa građana, ne bi slavili politički poraz i trudili bi se pobijediti. Njihovo djelovanje je, uz poneke zauzete pojedince bez političke snage (snaga politike je u strukturi), i dalje isto.
Ne zagovaram politiku bez morala, ona vodi u korupciju, ali ne podržavam moraliziranje kako bi se ostvarili vlastiti interesi, a zanemarili interesi građana. Moguće je, bez nekog velikog napora, definirati interese građana, uvjeriti građane da glasaju za takve politike i da te politike ne budu koruptivne. Tako je zadovoljena i ona razina moralnosti koja pripada politici. Jasno mi je da moral i ideali oduševljavaju, to smo vidjeli i na primjeru studentskih prosvjeda u Srbiji. Za taj prosvjed sam govorio kako je veličanstven jer će doživjeti politički neuspjeh.Studenti su idealisti, oni – ako su uistinu studenti, baš kao i intelektualci, ako su uistinu intelektualci – misle izvan i iznad granica države, oni su, u odnosu na vladajuću politiku, uvijek u oporbenoj poziciji.
Studentski prosvjed u Srbiji poprima političke konture i nužno gubi idealizam, on ulazi u vrtlog neuspjeha – prestaje biti prosvjed idealista i postaje vlastita suprotnost, ono protiv čega će, ako u političkom smislu uspije, neki budući studenti morati ustati. Taj prosvjed, naime, poprima nacionalističko lice. Studente podržavam, nacionaliste ne. Nema bitnih razlika između hrvatskih i srpskih nacionalista. To smo vidjeli i u njihovom ushitu zbog Trumpove pobjede – i srpski i hrvatski nacionalisti su se veselili toj pobjedi, jer između nacionalista nema razlike. Oni se ne sukobljavaju zbog toga što se međusobno razlikuju, već zbog toga što su, uz poneke nijanse, gotovo identični. Takvi sukobi su najkrvaviji.
Nacionalizam
Papa Franjo i Lav XIV upozoravaju na opasnost nacionalizma, ali tu opasnost toleriraju. Kada se građani bore za državu (a kod nas je i ovaj koncert na Hipodromu sveden na borbu za državu, što je samo po sebi smiješno), možemo očekivati da će, budući da je riječ o nacionalnoj državi, razviti nacionalizam. Nacionalizmom se brani nacionalna država, ali ne zato što to tako mora biti, nego zbog toga što se na političkom tržištu ne nudi neka alternativa. Ljevica u Hrvatskoj, ali i na globalnoj razini, ne nudi alternativu nacionalizmu, i tu se vidi njezina beskorisnost. Kada bi ljevica bila sposobna izaći iz gubitničke samodopadnosti, vidjela bi da im pobjeda leži u tome da razvije paralelizam između sakralnih i profanih interesa, ali da se, naravno, ne poremeti proces sekularizacije.
Katolička crkva bilježi porast vjernika, ali u siromašnim krajevima. U bogatim i razvijenim područjima dolazi do ateizacije društva. Crkva je sve siromašnija, a ako, na razini struktura, nešto ne podnosi, to je vlastito siromaštvo. Katolička crkva već godina trpi financijske posljedice takvog stanja – siromašni vjernici joj donose vjeru i broj, bogati je napuštaju i više je ne financiraju. Zato papa Lav XIV. poziva vjernike da doniraju sredstva. Prema procjenama, Katoličkoj crkvi nedostaje najmanje 50 do 60 milijuna eura, a ako uzmemo u obzir i manjak u mirovinskom fondu, ta cifra se penje na preko milijardu eura. Katolička crkva će se, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog financijskog interesa, zalagati za drugačiju raspodjelu bogatstva.
Ljevica ovo ne vidi ili ne želi vidjeti jer je nije briga. Sada je pravo vrijeme da stratezi ljevice donesu strateške odluke i da se na valu crkvenog interesa, a i ako nikako drugačije, onda makar nominalnog interesa Crkve i ljevice prema siromašnima, razviju učinkovite, pobjedničke politike nove ljevice. Današnja ljevica siromašnim i obespravljenim ljudima nudi političku korektnost (?!), umjesto da razvije govor otpora i bijesa. Obespravljenom čovjeku se ne stavlja brnjica na usta. To dobro zna desnica, zato i raste. Obespravljenom, siromašnom, poniženom čovjeku jedino što preostaje je govor, krik i bijes. Tko mu to ponudi, ima ga. Desničari im to nude, ali ne kako bi ih izbavili iz stanja obezvrijeđenosti, nego kako bi ih iskoristili.
Papa Lav XIV ustaje protiv glavnog fetiša desnih fašista, a to je militarizacija. On doslovno kaže da u sadašnjem svijetu „novac završava u rukama trgovaca smrću”. Što radi naša ljevica? Šuti pred tim „trgovcima smrću”, a desnica razvija trgovinu ubijanja i umiranja. Papa Franjo, a kako se čini, i papa Lav XIV. idealni su saveznici za pobjedu socijaldemokratskih politika, a ako naši ljevičari ne žele pobijediti, neka izgube, jer nisu ništa drugo nego, da se referiram na papu Lava XIV., sitni šverceri mrtvih ideala.
„Trgovci smrću” nude novu smrt i novo umiranje, a samodopadni šverceri mrtvih ideala parazitiraju na tijelu ideala koji su, kada su vidjeli tko i kako na njima zarađuje, izvršili suicid. Razlika je minimalna: desničari ubijaju, a sadašnji ljevičari preferiraju suicid ideala. Smrt je smrt, zarada je zarada.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
