Damir Karakaš je u jednoj rečenici iznio je svu istinu o našem društvu. Naime, mi smo spremni, da parafraziram, povezati se samo u nasilju. Ovo je razlog zašto uvijek favoriziramo prošli rat, sve dok ne nastupi neki sljedeći rat, tada ćemo, na nasilju toga rata, izgrađivati novo društvo i obračunati se sa svim dotadašnjim ratovima, uključujući i ovaj, trenutno postavljen kao početnu točku izgradnje i tumačenja naše stvarnosti. Neko buduće društvo, nastalo u okupljanju oko nasilja, odreći će se vlastite prošlosti, a to je najlakše napraviti negiranjem sudjelovanja u pobijedi u prethodnom ratu.
Društvo rata
Jasno je, makar onima koji se odvaže na avanturu minimalne spoznajne aktivnosti, da svaki rat, neovisno o tome je li obrambeni ili osvajački, pravedan ili nepravedan (već sam pisao o tužnoj sudbini pravde u ratu), počiva na nasilju i spremnosti da se neprijatelja ubije. Društvo rata, društvo je nasilja i spremnosti da neprijatelja, u doslovnom ili prenesenom smislu, lišimo životu. Država neizgrađenih institucija ubija građane, to ubojstvo nije fizičko, nego institucionalno – riječ je o političkom, društvenom, ekonomskom, obrazovnom i zdravstvenom ubijanju. Sve te smrti namijenjene su, u prvoj fazi, onima koji odbijaju ostvariti zajedništvo u formalno poslijeratnom nasilju, koje je stvarno utemeljeno u nasilju prošlog rata, a potom ta smrt, u drugoj fazi, zahvaća i one koji su profitirali na ratu i nastavku nasilja.
Hrvatsko društvo nalazi se u ovoj drugoj fazi – sustavno izumiremo, ali to i nije neka velika vijest (a što se mene tiče, ona je, s evolucijskog i moralnog stajališta, duboko opravdana i pravedna), veća vijest je da su, nakon tridesetogodišnjeg iživljavanja nad imaginarnim neprijateljima, politički nasilnici ugrozili sebe same. Država koju su zarobili i postupno uništavali, poput vira kozmičke pravde, zahvatila je i njih – više ne parazitiraju na funkcionalnim ostacima prošlog sustava, sadašnji sustav ih je zarobio i daje im ono na čemu su taj sustav utemeljili: sustav ih prepoznaje kao neprijatelje i tako se prema njima odnosi.
Ne radi se samo o tome da im je zdravstvena skrb sve manje dostupna, da je obrazovni sustav toliko devastiran da žive na poroznoj granici koja ne uspijeva dijeliti istinu od laži, ne radi se samo o tome da ih neslobodni mediji stješnjavaju propagandom i tjeraju u paranoju, nego je riječ o tome da im umjetna inteligencija, prateći njihove interese u virtualnom prostoru, posreduje upravo one sadržaje prema kojima iskazuju interese te ih tako potpuno zatvara u njihovo poimanje svijeta – oni su kažnjeni životom u kojem žele živjeti. Naime, budući da je njihov svijet njihovog interesa sazdan od ratova i neprijateljstava, algoritmi im oduzimaju stvarnost i, hraneći te interese, okružuju ih upravo takvim sadržajima.
Ironija
Danas svatko ima prilike živjeti u svijetu u kojem i kakvom želi živjeti. To je ogromna prednost našeg vremena – možemo se, u informacijskom smislu, posve zatvoriti u željene informacijske pakete. Svatko, dakle, upada u vlastiti škripac misleći odnosno uvjeravajući sebe da se on, ali i svi drugi ljude, nalaze u tom istom škripcu. Ne, ne nalaze se svi u istom škripcu, postmoderno razdoblje nam omogućava da svatko živi upravo u svome škripcu. Univerzalni škripac ne postoji, ali ako išta univerzalno postoji, to je ironija, a ironija nije ništa drugo nego humorom prožeta racionalnost odnosno um koji se smije onima koji se bore protiv škripca u kojem se nalaze iako iz njega lako mogu izaći – samo trebaju iskazati interes prema nečem drugome i taj interes će im omogućiti da žive u nekom drugom škripcu. Život u škripcu je njihova sudbina.
Poučavati ljude, pa i o škripcu, uzaludan je posao, time se nikad ne bih bavio, premda oni koji su zapeli u spoznajnom škripcu, a nemaju razvijen smisao za ironiju, misle da se time bavim. Ne, ne poučavam ljude, ja ljude mislim i mislim ono ljudsko, susrećem se s ljudskim, ljudskosti ne poučavam. Svaki čovjek ima pravo sebe definirati kako želi, u tome ga ne namjeravam ometati. Također, svako društvo ili, da budem u duhu predstojećih izbora, svaka lokalna ili regionalna samouprava ima pravo sebe definirati kako većina birača to želi; to je njihovo pravo. Svi ti birači, ma za koga glasali, ionako ostaju zatvoreni u svome škripcu. Mene veseli spoznaja da u škripcu nema pobjednika, tu su svi poraženi snagom vlastitih interesa. Interesi nas, ako nisu promišljeni s razine ironije (uma sa smislom za humor), nužno pretvaraju u poražena bića u škripcu, baš kao što nas zajedništvo koje je, da se opet referiram na Karakaša, moguće samo u nasilju pretvara u žrtve društva nastalog iz tog nasilnog zajedništva. Ironija je najjači algoritam, svakoga smjesti u željeni škripac i potom ga s osmijehom napusti.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
