Filozofkinja Hannah Arendt pravi razliku između božanske i političke odnosno povijesne aktivnosti. Bog stvara čovjeka kao pojedinca, on ne stvara mnoštvo ili masu ljudi, već stvara svakog pojedinačnog čovjeka, dok u političkom-povijesnom svijetu, a povijesni svijet je, baš kao politika, ljudski proizvod, postoje ljudi ili mnoštvo. Bog je bog pojedinačnog čovjeka, on se ne obraća ljudima, on se obraća svakom pojedinačnom čovjeku, dok povijest računa s ljudima. Povijesti je, osim ako nije riječ o osobnoj povijesti ili povijesti spasenja, pojedinačnost nebitna, ona je iskorištena kako bi opstala sama povijest – nje nema bez ljudi.
Mjera povijesti i mjera ljudi
Budući da kolumna služi za iznošenje osobnog suda, ona nije znanstvena rasprava, neću vjerno slijediti misao H. Arendt o politici, čovjeku, ljudima i povijesti. Mene prvenstveno zanima ovaj naš, tipično hrvatski ambijent. Sve naše rasprave o Titu i Tuđmanu, Milanoviću i Plenkoviću, Bidenu i Trumpu rasprave su koje vode ljudi unutar povijesnog svijeta. U te rasprave nikada ne smijemo unositi pojedinačne emocije, jer se radi o nečemu što se odnosi na ljudski svijest. Taj svijet je stvorio i iskoristio navedene figure, a te figure su pristale da budu iskorištene. Povijest im se naprosto sviđa, oni sebe i druge ne vide kao značajne, u vlastitoj osamljenosti vrijedne pojedince, zato što sve mjere mjerom povijesti i mjerom ljudi.
Pozivati nekog političara da se, zbog moralnih razloga, angažira oko nekog pojedinačnog slučaja, potez je očajnika. Političari se angažiraju samo oko ljudi (i to svojih ljudi) i oko povijesti. Moral i osamljeni pojedinci ne pripadaju području njihovog interesa. Mi ne biramo političare za sebe, nego za ljude i za povijest. Hrvatski ljudi i hrvatska povijest imaju političare koji toj povijesti i tim ljudima savršeno odgovaraju. Zato su oni uvijek isti, zato uvijek iste biramo. I opet ćemo iste izabrati.
Mi smo, primjerice, izabrali Milanovića, znajući kakav je i kakav će biti. Izabrali smo ga da povremeno oponira Plenkoviću, a to što on Plenkoviću neće oponirati svaki put kada mi to želimo, to je već naš problem – da to uistinu želimo, možemo ga na to prisiliti, ali tada ne smijemo razmišljati kao osamljeni pojedinci uronjeni u vlastiti vrijednosni sustav, nego kao ljudi. Ja bih, kao pojedinac, želio da je Milanović oštro reagirao na očitu zloupotrebu sustava, prvenstveno Dorha, u predizborne svrhe. Pogledajmo samo slučajeve Ivana Lesandrića i Mile Kekina. Zašto Milanović ne reagira? Pa zbog toga što je riječ o pojedinačnim slučajevima, riječ je o supruzima političarki, a sve što se zbiva, zbiva se unutar povijesnog i političkog svijeta u kojem je Milanović htio biti predsjednik. Milanović je htio biti predsjednik države u kojoj će Ivan Lesandrić i Mile Kekin biti uhićeni, da to nije želio, reagirao bi. On je, ponavljam, od nas izabran da bude predsjednik države u kojoj je moguća politička instrumentalizacija Dorha i uhićenje Ivana Lesandrića i Mile Kekina. To su, osim uhićenih, htjeli svi – Milanović, Plenković, Turudić i hrvatski ljudi.
Oporba u političkom šinteraju
Milanović i Plenković pripadaju istom povijesnom svijetu. Kada ga pozivamo da reagira zbog toga što je u povijesti ugrožen moral, znamo ili bismo trebali znati da on ništa neće učiniti, osim ako o toj reakciji ne ovisi neko gibanje u ljudskom svijetu. Njega ljudi odnosno ono što se zbiva u ljudskom svijetu ili ugrožava ili, naprotiv, od tog društvenog kretanja može politički profitirati. Milanović, baš kao i svi političari, ima brojnu službu zaduženu za prezentiranje odnosno prodaju njegovog lika javnosti, mi smo taj lik izabrali, mi smo ga kupili. Naravno da u taj izabrani odnosno nama prodani lik ponekad prodre i ono što on kao pojedinac jest, ali to nismo birali. Birali smo njegov politički i povijesni lik, zato ne smijemo imati nikakvih očekivanja izvan onoga što smo izabrali odnosno kupili. To je naprosto tako – proizvođač ne uvažava reklamacije na proizvod koji je u skladu s deklaracijom.
Političari nikada ne reagiraju i nikada neće reagirati na zbivanja koja se nalaze u domeni neke pojedinačne egzistencije. Političari računaju na ljude, zavode ih, podilaze im, ali ih također iskorištavaju i ostavljaju – premda nikada u potpunosti. Političari su ovisni o ljudima i o povijesti, oni zato ne djeluju kao pojedinci, svoju pojedinačnost su prokockali i odrekli je se onog trenutka kada ih je fascinirala politička moć. Politička moć počiva na ljudima, oni joj daju legitimitet, no ta moć nije samo moć koja proizlazi iz ljudi, ona je ujedno moć nad ljudima. Da ljudi ne žele neke politike i neke političare, te politike i tih političara ne bi bilo.
Problem s našom oporbom je što ona formalno pripada političkom svijetu, a zapravo služi kako bi Plenković nad njom demonstrirao političku moć. I što je porazno, oni na to pristaju. Oporbeni političari u Hrvatskoj služe kao prijelazni, izdašno plaćeni, političko-ljudski oblik, koji Plenkoviću služi da svakim danom, bez političkog i ljudskog otpora, uspostavlja sve veću i veću diktaturu. Isti dan kada se u Saboru glasa o Turudiću, zbog potpune gluposti biva uhićen Mile Kekin. Svima je jasno da se radi o sirovom zastrašivanju i gruboj demonstraciji političke moći. Gdje se tada nalazi oporba? Na ulici? Ispred Dorha? Ma ne, naravno da ne, ipak je riječ o političkim nadničarima. Oporba se poput dresiranih pasa nalazi u političkom šinteraju – Saboru?! Umjesto da su izašli na ulicu ispred Dorha, da su se vezali lisicama, napravili nešto dramatično što će pokrenuti ljude i ugroziti Plenkovića, oni su se odlučili na dresirano političko lajanje u Saboru.
No i građani koji su birali takve (polu)političare trebaju sebi postaviti pitanje jesu li dali glas političarima koji će politički djelovati ili su, naprotiv, birali one koji će uvođenje diktature popratiti glasnim lajanjem u političkom šinteraju? O odgovoru na to pitanje ovisi kakvi smo ljudi, u kakvoj državi živimo i u kakvoj državi ćemo živjeti.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
