Kada je papa Franjo, prije 12 godina, započinjao svoj pontifikat, tadašnji zadarski nadbiskup i ja dali smo izjave za lokalne medije. Nadbiskup Želimir Puljić naglasio je njegovu skromnost koja je posebno došla do izražaja u odbijanju da nosi zlatni križ, umjesto toga, odlučio se za najskromniju varijantu – za željezni križ. Ja sam, naprotiv, istaknuo dekadenciju Katoličke crkve u kojoj je skromnost postala senzacija umjesto da je nešto uobičajeno, očekujuće i samorazumljivo, jer ako skromnost Crkvi dolazi kao nešto izvanredno, ta Crkva je potpuno otuđena od onoga što kaže da jest, kao i od onoga što bi trebala biti.
Institucionalni neuspjeh
Nadalje, napomenuo sam da križ koji treba biti od zlata, a takav je trebao biti generacijama papa, nije križ nego zlato. Jasno mi je da skromnost ne obilježava život unutar vatikanskih zidina, mnogim je prelatima skromnost roba koju po visokim cijenama prodaju puku. Takvi su onda, a i danas, začuđeni skromnošću čovjeka koji se nalazio na čelu institucije koja propagira skromnost. Ako želimo da nam se čovjek razotkrije, pustimo ga da progovori.
Papa Franjo je živio kao skroman čovjek, kao skroman čovjek i je umro. Njegova skromnost je, ako nikako drugačije onda na razini kontrasta, uistinu obilježavala njegov život, a za jedan dio Katoličke crkve je, nažalost, i dalje senzacija. Franjo je, baš kao i svi dosadašnji zaljubljenici u vrijednosti, ideju čovjeka i tzv. konkretnog čovjeka, uključujući u te zaljubljenike i samog Isusa Krista, doživio neuspjeh. Neprestano ponavljam kako je sve ono što vrijedi osuđeno na neuspjeh. Vrijednost dolazi iz budućnosti, treba vremena da je svijet prihvati. Vrijednost uvijek dolazi po ljudima koji za života doživljavaju institucionalni neuspjeh. Institucionalni neuspjeh pratio je i papu Franju.
Veliki ljudi računaju s tim neuspjehom, u njega ulaze svjesno, bez primisli da, zbog oportunizma, okrenu leđa vrijednosti i prilagode se postojećem stanju kako bi doživjeli uspjeh, ugodu ili kako bi bili prihvaćeni. Uspjeh je besramno i kukavičko prilagođavanje postojećem. Papa Franjo je, a to vidimo i iz brojnih izjava nakon njegove smrti, odudarao od onoga što Katolička crkva danas jest, ona nije Crkva pape Franje, on je u njoj doživio neuspjeh i više ili manje prešutno osporavanje, ta Crkva u budućnosti, naravno ako to želi, može biti Crkva po mjeri pape Franje, ali sada nije. Koliko Katolička crkva odudara od pape Franje, dovoljno je pogledati kako ga i danas izdvaja ono što bi u Crkvi trebalo biti redovito stanje – izdvaja ga skromnost. Sve dok skromnost bude senzacija, Katolička crkva nije ono što kaže da jest, to tek treba postati.
Senzacija i – skandal
Jučer su ispisani mnogi tekstovi o Franjinom životu i glavnim odrednicama njegovog pontifikata, nemam namjeru ponavljati već izrečeno. Borio se za Katoličku crkvu, ali se nije borio protiv ostalih religija. Zalagao se i za svjetovnu državu, nju je vidio kao utočište onima koji, zbog nepromjenjivog crkvenog nauka, ne mogu, zbog nekih identitetskih praksi, biti članovi Crkve. Nije osuđivao ljude, nije ih proglašavao nemoralnima, trudio se razumjeti ih. Zbog toga je sam bio izložen brojnim udarcima od onih koji Crkvu vide kao instrument osude i iživljavanja, a ne kao instrument spasa, nade, ljubavi i povjerenja. Oni koji osuđuju i iživljavaju se nad drugačijima Crkvu vide kao moćnu i bogatu instituciju, oni koji ljube, prihvaćaju i razumijevaju druge, ne traže institucionalnu i financijsku moć, njih obilježava skromnost.
Papa Franjo je bio čovjek ljubavi, prihvaćanja i razumijevanja ali je, istovremeno, predvodio moćnu instituciju. Prihvatio je taj paradoks. Snaga njegove ljubavi bila je veća, jača i privlačnija od bezdušne snage institucionalne Crkve. Ono u čemu je bio velik, a bio je velik u ljubavi, u tome je, kao papa, doživio institucionalni neuspjeh – institucija, pa bila to i institucija Katoličke crkve, ne zna što je ljubav, pa ljubav i ne cijeni. On je ljubavlju predvodio moćne strukture koje ne ljube. One, doduše, govore o ljubavi, ali ne ljube. Da kojim slučajem ljube, katolici ne bi mogli biti katolici a da su ujedno protivnici migranata, homoseksualaca ili ateista, baš kao što ne bi mogli biti katolici a da propagiraju nacionalizam ili bogaćenje koje druge osiromašuje i razara samu ideju društvene pravde. Sve navedeno je, ako gledamo s pozicije katoličkog nauka, skandal za Katoličku crkvu.
Koga je papa Franjo skandalizirao? On je skandalizirao nacionaliste, homofobe, ksenofobe, šoviniste, fundamentaliste, fanatike i pohlepne zagovornike slobodnog tržišta iza kojeg ostaju neslobodni i osiromašeni ljudi. Takvi, dakako, ma koliko tvrdili da jesu, nisu i ne mogu biti katolici. Ono su institucionalni katolici bez ljubavi, razumijevanja, prihvaćanja i, eto, skromnosti. Katolici ljube ljude jer u njima vide braću i sestre.
Kada bih jednom riječju opisao papu Franju, rekao bih da je on bio katolik. Katoličku crkvu je 12 godina predvodio katolik, a katolik ljubi ljude. Ako je to senzacija, neka bude, sve ostalo je skandal.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
