O prosvjedima studenata u Srbiji neprestano govorim da su veliki zbog toga što su, baš kao sve idejno, osuđeni na neuspjeh. Ideja dolazi iz budućnosti, ona ne može biti ostvarena u sadašnjosti, ona omogućava nadu i tako mijenja svijet, otvara mu neke savršenije perspektive odnosno budućnost. Ideja, svaka i svugdje, u sadašnjosti doživljava neuspjeh, s tim se neuspjehom treba suočiti i na njega treba računati. Za one koji su odgojeni u kršćanskom duhu, ovo možemo dovesti u vezu s Isusom Kristom. On je, također, doživio neuspjeh u svojoj, ali i svakoj drugoj, uključujući i našoj, sadašnjosti – u sadašnjosti je ostavljen, izigran, izdan, osuđen, odbačen, razapet i ubijen, a sve zbog toga što ljudima govori o budućnosti, i to onoj budućnosti u kojoj će pravda potpuno biti zadovoljena, a dobrota nagrađena. Pravda i dobrota su sada obilježja pojedinaca, dok kršćanstvo govori o budućnosti dobrote i pravde.
Problem kršćana je što žive u sadašnjosti i prošlosti, a ne u budućnosti. Kršćani prošlosti bi i danas, samo da mogu, Krista fizički razapeli, umjesto toga, metaforički ga razapinju njegujući kult neprijateljstva prema susjedima, migrantima i manjinama. Za njih je Krist ono što on nije u sebi, za njih je on prošli bog odnosno bog kojega se može pronaći u prošlosti kako bi mu u sadašnjosti presudili. Njega u prošlosti, dakako, nema, ali to nije moguće shvatiti onima koji kršćanstvo doživljavaju kao neiskrenu bujicu bezumnog tradicionalizma i konzervativizma. Tko boga traži u prošlosti, zasigurno nije vjernik, Bog je, kao što je to istaknuo teolog J. Moltamann, bog budućnosti, njega nećemo i ne možemo pronaći u onome što se zbilo, on je događaj koji se tek treba zbiti. Ljudi prošlosti u sadašnjosti, odnosno ljudi koji sadašnjost doživljavaju kao platformu prevrednovanja onoga što se zbilo kako bi se drugima sada moglo presuditi, presudili su i samom Isusu Kristu. Konzervativizam i tradicionalizam su zapravo smrtne presude bogu jer govore da bogu pripada prošlost te da on nema nikakve veze s budućnošću.
Kršćani zagledani u prošlost nisu ništa razumjeli od Kristove poruke. Krista u prošlosti nema. U prošlosti se, tada i sada, traže razlozi kako bi druge, uz glasno odobravanje svjetine, moglo razapeti. Ovo je gola istina i o konzervativnom, tradicionalističkom kršćanstvu u Hrvatskoj – ono je dvostruko zarobljeno u prošlosti. Mnoge tzv. javne figure prihvaćaju kršćanstvo kako bi ih ono oslobodilo od njihove prošlosti. Kršćanstvo voli konvertite. Sjetimo se samo fanatičnog progonitelja kršćana Savla koji je postao fanatični branitelj i širitelj kršćanstva. Put od Savla do Pavla se svladava u odricanju od prošlosti kako bi se prihvatila sadašnjost. No, kao što sam naveo, kršćanstvo nije religija sadašnjosti, a ponajmanje je religija prošlosti. Kršćanstvo govori o budućnosti koja dolazi po bogu, ne po čovjeku nego po bogu. Bog je taj koji čovjeku, još od utjelovljenja u Isusu Kristu, nudi budućnost, a on to ne shvaća jer boga neprestano prosuđuje mjerom onoga što se zbilo.
Ne želim se previše, osim povremene radosti koju pruža intelektualna nedoraslost onih koji se predstavljaju braniteljima istine, baviti kršćanima koji se nalaze ispod razine kulta braneći kult kao živu vjeru. Bog od kršćana traži, i to ne na razini zahtjeva već obične ponude koja se osnažuje ljudskim pristankom, da mijenjaju vlastiti život, a oni tu ponudu odbacuju pristajanjem uz prošlo, beživotno, kultno kršćanstvo. Kršćanstvo nije iskaz i kult, nego odluka da se mijenja vlastiti život kako bi se, putem nezaustavljive dobrote, prešlo granice sadašnjeg svijeta i ušlo u budućnost koja dolazi po bogu. Kršćanski bog je bog budućnosti. Bog prevaranata, lopova, lažova i ubojica se nalazi u prošlosti. U prošlosti se, kada je riječ o bogu, može pronaći samo mrtvi, zlostavljani, poniženi i odbačeni bog. Vjernici kojima vjera služi kako bi mogli biti zagledani u prošlost, ubojice su vjere i boga. Ta mrtva vjera i taj mrtvi bog ih u sadašnjosti pretvara u fanatične ubojice svake vrijednosti.
Papa Franjo je pokušao pokazati što kršćanstvo jest, ali je i on, baš kao studenti u Srbiji, osuđen na neuspjeh. Taj neuspjeh je bio zagarantiran jer je njegov glas postao čujan tek kada je on, preuzevši pontifikat, postao institucionalno jak, a institucionalno kršćanstvo je kršćanstvo prošlosti, ne budućnosti. On je u okvirima zadane prošlosti govorio o budućnosti, zato je doživio neuspjeh. Studenti u Srbiji su, pak, ustali protiv politike, taj otpor im je dao vidljivost, i sve dok se nalaze u otporu prema Vučićevoj politici, bit će zagovornici i pronositelji ideje.Nastavak Vučićeve politike će ih ugasiti, baš kao što će ih ugasiti i neka druga politika. I oni su osuđeni na neuspjeh. Svaka ideja je osuđena na neuspjeh, zato je i velika. Ideja je veća od sadašnjosti, ona u sadašnjosti nužno doživljava neuspjeh.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
