Ovo je naša domovina. Unakažuju je svakodnevno domaći i stranci. Maslinici i vinogradi, suhozidi, bunje i vrtače… nestaju preko noći i brutalno se sijeku, krče, ruše i betoniraju, grade se kocke s desecima stanova za prodaju, trljaju ruke inozemni i domaći hohštapleri, građevinska operativa i posebice oni iz mjerodavnih institucija koji su im (valjda znaju zašto i za koliko) dali dozvole za takve gnjusobe.
Zlokobni udari bagera su zvuci proljeća u Dalmacije, a koja nepovratno nestaje radi bezočnog kriminala, jagme i gluposti, te kukavičke šutnje. Istodobno lokalno stanovništvo ne smije adaptirati vlastito dvorište bez 15 dozvola, a ‘investitori’ im bez srama i u posljedica ziđaju nakaradne ‘betonjare’ pred nosom, prekopavaju ulice, guše krhku i nedostatnu nfrastukturu, zagađuju.. Bacaju otpad gdje stignu…
Prizor je kod Primoštena, u blizini kamenih vinograda čije slike vise u zgradi UN-a, kao primjer ljudske marljivosti u zadivljujućem skladu s prirodom, nedaleko od jednog od (donedavno) ljepših dijelova naše obale.
Zaludu opjevana marljivost i trud djedova i pradjedova: u par desetaka godina uništit će se sve što se čuvalo i stvaralo tisućama godina.
