Srpsko narodno vijeće predstavilo je ovih dana studiju nastalu na temelju provedenog istraživanja o srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Znanstvena studija je naslovljena „Zajednica zaslužuje budućnost – Demografska slika i budućnost Srba u Hrvatskoj”, a autorica je Sanja Klempić Bogadi. Ukratko, broj Srba u Hrvatskoj drastično opada, stigmatizira ih se nametanjem kolektivne krivnje za rat, zbog čega neki Srbi izlaz vide u tzv. etničkoj mimikriji odnosno skrivanju vlastite etničke pripadnosti. Depopulacija Srba u Hrvatskoj nezaustavljiv je proces. Prema posljednjem popisu stanovništva, onom iz 2021. god., bilo ih je oko 120 000 odnosno nešto više od 3% od ukupnog stanovništva.
Narod koji nestaje
U ovom kontekstu treba promatrati otvaranje srpskih kulturnih centara u Hrvatskoj. Posljednji centar otvoren je u Zadru. Naravno da sam tamo bio, i to prvenstveno kao profesor filozofije politike i ljudskih prava. Filozofija politike je normativna disciplina, ona se ne zadovoljava pukim opisom stanja stvari nego govori o tome kakvo stanje stvari treba biti, a kada je riječ o pripadnicima srpske nacionalne manjine, trebalo bi biti takvo da ih se promatra kao hrvatske državljane, da ih se ne diskriminira, da im se ne stavlja teret kolektivne krivnje za rat te da im se omogući da svoj nacionalni identitet komuniciraju putem kulture.
Otvaranje srpskih kulturnih centara nije čin usmjeren protiv Hrvatske, dapače – protiv Hrvatske, ali i razuma, su oni koji te centre vide kao nekakve štabove srpske obavještajne zajednice koja ugrožava ovu državu. Narod koji nestaje – a to je zajedničko obilježje Hrvata i Srba, neovisno u kojim državama žive – zasigurno nema potencijal za osvajanje novog teritorija. Taj teritorij je ionako svakim danom sve manje i manje njihov, on polako prelazi u ruke stranaca. Nacionalisti su pohlepni brokeri koji budalama prave vlastiti narod, hraneći ga pričama o neprijatelju, kako bi oni mogli zgrtati novce na prodaji teritorija toga nestajućeg naroda.
Hrvati izumiru, Srbi također. Oni ne izumiru zbog vanjskog neprijatelja, oni ne izumiru zbog toga što su jedni drugima neprijatelji, oni izumiru zbog toga što su u vlastiti nacionalni identitet ugradili laž, glupost, pohlepu i neprijateljstvo autodestrukcije. Hrvatsko sadašnje Hrvatske neprijateljsko je prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu, baš kao što je srpstvo sadašnje Srbije neprijateljsko prema srpskom narodu i srpskoj državi. Hrvat i Srbi su školski primjer naroda koji nestaje zbog toga što pati, u prenesenom smislu, od bolesti unutarnjih organa. Hrvate i Srbe ne ugrožavaju izvanjski faktori. Da se mene pita, ovakvim Hrvatima i Srbima bih ukinuo čak i vremensku prognozu – ona ih se ne tiče, oni imaju puno značajnije probleme: u sebi nose smrt i tu smrt produciraju, stoga ih ne treba zanimati ono što se događa izvan njih. Oni su, ovakvi kakvi sada jesu, problem sebi samima.
Neprijateljstvo je nedostatak kulture
U literaturi je poznata sintagma državnog terorizma. Ona se odnosi na političke strukture koje nastaju voljom naroda, narod te strukture stvara i podržava, a njihov temeljni zadatak je da urušavaju financijsku, političku, društvenu, spoznajnu, moralnu i povijesnu moć naroda. Takav narod, razumije se, nije ni zaslužio da opstane, a ni da ima državu. Ugrožavaju li Hrvatsku srpski kulturni centri koji okupljaju najviše 3% stanovništva ili je ugrožava državni terorizam, onaj terorizam koji je proizašao iz volje njezinih građana? Ugrožavaju li Hrvatsku pripadnici nacionalnih manjina ili Hrvatsku ugrožava elitizacija političara, osiromašivanje umirovljenika i institucionalna nepravda?
Ako nešto ne podnosim, ne podnosim glupost i nasilnike. Kao što se školski nasilnici, osnaženi grupom, obrušavaju na najslabijeg, izoliranog učenika, tako se i nacionalistički nasilnici obrušavaju na najslabiju i najranjiviju etničku zajednicu, a to su u današnjoj Hrvatskoj Srbi. Jasno mi je zašto takvi, spoznajno insuficijentni nasilnici u srpskim kulturnim centrima vide obavještajne zajednice – nekako im je ispod časti, a to je čast kukavičluka i gluposti, priznati da su, baš kao i svi nasilnici, izabrali žrtvu koja sama od sebe nestaje. Budući da se ti nasilnici redovito pozivaju na Domovinski rat, onda im i ja redovito kažem sljedeće: Ako Domovinskim ratom nije oslobođeno i srpstvo Srba u Hrvatskoj odnosno ako Srbima u Hrvatskoj nije omogućeno da budu Srbi u Hrvatskoj, negirali ste osloboditeljski karakter rata. Neki rat je osloboditeljski samo ako sve oslobađa i ako su nakon njega svi slobodni. Da, Domovinski rat je osloboditeljski samo ako je njime i oslobođeno srpstvo Srba odnosno ako nakon toga rata Srbi u Hrvatskoj slobodno mogu biti Srbi.
Ne postoji selektivna sloboda, naučite to jednom za svagda. Srpski kulturni centri su obavještajni centri samo za one Hrvate koji hrvatstvo doživljavaju kao obavještajnu aktivnost (nekome moraju javiti da su Hrvati, uglavnom novopečeni), za sve ostale, riječ je o centrima koji jednoj manjinsku zajednicu pred nestankom omogućavaju da se transformira u kulturu. U kulturi nema ničega neprijateljskog, ali je zato neprijateljstvo usmjereno protiv kulture. Neprijateljstvo je nedostatak kulture.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
