Rezultati predsjedničkih izbora pokazali su što građani ove države, kada ih se udalji od njihovih interesa, misle o HDZ-u i njegovom predsjedniku koji, upravo zahvaljujući ovim rezultatima, nikad nemoćniji i poniženiji obnaša funkciju predsjednika Vlade RH. Hrvatska je formirana kao stranačka država, njezin zadatak nije da vodi računa o građanima nego isključivo o pripadnicima HDZ-a. To zna i Zoran Milanović, zbog toga je kampanju vodio modelom aktivne odsutnosti – potrudio se da ga drugi predsjednički kandidati, posebno Dragan Primorac, čine vidljivima, da mu se obraćaju kao nevidljivom božanstvu, a da on sam u kampanji minimalno komunicira, ali da zato bude maksimalno prisutan u životima građana.
Nekoliko mjeseci prije izbora započeo je s intenzivnim putovanjima po Hrvatskoj, bio je prisutan na tzv. malim događajima, a oni su, upravo zbog svoje političke beznačajnosti, ljudima najbliži. Milanović je, dakle, sebe učinio građanima bliskim, bio je vidljiv i (sve)prisutan u onome što se naziva svakodnevnim životom, baš kao što je bio nevidljiv u sučeljavanju s ostalim predsjedničkim kandidatima. Bio je građanin među građanima, a ne kandidat među kandidatim. Plenković je, naprotiv, bio prisutan tamo gdje nije smio biti, bio je prisutan u Draganu Primorcu. On je bio ono što Milanović nije htio biti – bio je kandidat.
Oleg Butković je, na prošlim parlamentarnim izborima, kravom koja to nije, dekonstruirao Zorana Milanovića, dok je na predsjedničkim izborima Zoran Milanović svojom šutnjom i aktivnom nevidljivošću, putem Dragana Primorca koji je prestao biti ono što u sebi jest kako bi se identificirao s Plenkovićevim kandidatom a ne predsjedničkim kandidatom, dekonstruirao Andreja Plenkovića. Milanović je, sam ili uz pomoć tima koji ga okružuje, shvatio da sebe treba identificirati s građanima i državom, baš kao što, istovremeno, Dragana Primorca treba identificirati s likom i djelom predsjednika Vlade. Taj zadatak je izvršio tako što je bio prisutan građanima, dok je, i to aktivno, bio odsutan u kampanji. Plenković je, naprotiv, postao prisutan u Draganu Primorcu. Milanović je, svojim promišljenim prividnim povlačenjem, Plenkovića ostavio samog na sceni kako bi birači vidjeli što on zapravo jest – politički parazit. Baš kao što parazitira na Draganu Primorcu, tako parazitira i na građanima. Uostalom, to i je prava istina o HDZ-u i svim predsjednicima ove stranke – HDZ je stvoren da parazitira na državi. Gdje je HDZ, tu je parazitiranje.
Ono što nedvojbeno možemo zaključiti o prošlim izborima je to da su to bili izbori na kojima je poražen Andrej Plenković. On je svoj poraz demonstrirao i odbijanjem dolaska na svečanost inauguracije Zorana Milanovića, ali i zabranom svim ostalim HDZ-ovcima da se na toj svečanosti pojave. Ovo je je još jedna Milanovićeva pobjeda – Plenković se prometnuo u unutarstranačkog diktatora, on sada parazitira na članovima ove stranke. On je, u agoniji dosad neviđenog poraza, postao parazit parazitima. To je, dakako, dobra vijest, a još bolja je vijest da će, nakon inauguracije koju odbija prihvatiti, postati domar u Milanovićevoj državi.
Predsjednik države je jedina osoba koja simbolizira državu. Ta simbolika ne ovisi o predsjedniku Vlade. Predsjednik države je izabran da bude država, dok je zadatak predsjednika Vlade najsličniji onom kućnog majstora – on je zadužen da u toj državi sve funkcionira. Od danas Plenković živi i radi u Milanovićevoj državi. Taj kompleks je dokazao nedolaskom na inauguraciju od – domara se to i ne očekuje. Milanović simbolizira državu, a Plenković simbolizira Milanovićevog domara. Danas, dakle, inauguriramo jednog predsjednika, ali i jednog domara.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
