Država u kojoj se studenti ne bune ima ozbiljan problem – ona, naime, nema budućnost. Jasno je da države u kojima se studenti bune imaju probleme, ali one, makar, imaju i one koji su svjesni tih problema, a to su studenti. Studenti su ljudi na granici, ali nisu ograničeni, ograničeni su oni protiv kojih se treba buniti, ali i oni koji bi se trebali buniti, a to ne čine, ograničenost ih sprječava. Postoji bitna razlika između ograničenih ljudi i ljudi na granici. Ograničeni ljudi su poslušni, definirani sudbinom, silom ili kukavičlukom, takvi ljudi posežu za oružjem, slijede vođu i žive u odjeku lažne prošlosti. Njima treba neki dodatak, sasvim je svejedno hoće li taj dodatak biti uniforma, stranačka iskaznica, egzaltirana religioznost ili pjesma koja će ih uvesti u stanje transa.
Ograničeni ljudi
Oni, kao ograničena bića, ulaze u taj dodatak, u njemu se gube i omasovljuju su, a sve kako bi proizveli lažni dojam du su bitni, da kroz njih govori nacija, bog ili država. Istina je da kroz njih progovara jedino njihova ograničenost. Takvi se ne bune iako sebe predstavljaju kao borce, a ono protiv čega se takvi prividno bore, ponajbolje ih razotkriva kao ograničena bića budući da ustaju protiv onoga što se više ne može promijeniti, riječ je, dakako, o povijesti. Ako je išta nepromjenjivo, to je povijest. Povijesne događaje obilježavamo, ne možemo ih, ma koliko se ljudi izgubljeni u kojekakvim dodacima trudili, promijeniti i prevrednovati, ali to ne znaju ograničeni ljudi. Svatko tko je zaostao u povijesti ili nekom dodatku – ograničen je.
Ne postoji neki uspjeh, makar on bio i sportski, da se posve prilagodim duhu današnjeg trenutka, koji istinu o ograničenim ljudima može zamagliti – ograničeni ljudi nisu u doticaju s realitetom i s idealima, oni se ne vesele pobjedama, nego porazu onih koji ne pripadaju nekom njihovom dodatku. Uostalom, nije nikakva novina da ograničeni ljudi, koji se nalaze u prividnom sukobu, a svaki sukob među njima je prividan, jedni druge podržavaju, njih figura neprijatelja definira, neprijatelj im je potreban da bi znali tko su. Takve nije moguće promijeniti, njih treba prepustiti njihovom dodatku i njihovim neprijateljima.
Ljudi na granici
Ljudi na granici se bune, oni se definiraju sukladno idealu koji stoji ispred njih. Ideal nije nešto što je iznad nas, on je ispred nas, ideal ne traži let, nego iskorak iz onoga u čemu se sada nalazimo. Budući da granica dijeli, a da ne pripada onome što odjeljuje, tako i ljudi na granici ne pripadaju svijetu protiv kojega su se pobunili, ali ni svijetu koji će nastati nakon pobune. Oni će, ako imaju tu sreću da ostanu ljudi na granici, i dalje biti protiv onoga što ne odgovara njihovom idealu iz jednostavnog razloga – iskorak ljudi na granici nije iskorak u ograničeno nego iskorak prema idealu.
Studenti u Srbiji su ovo shvatili, oni se bune protiv ograničenog, jadnog, nepravednog, koruptivnog režima. Tjednima koračaju prema idealnom, ali hod njihove pobune nije hod koji mogu pratiti političari. Političari hodaju u nekom dodatku stvarnosti, oni u pobuni studenata ne vide ono što studenti vide i zato će, kada na scenu stupe političari, nastati još jedan ograničeni svijet. Pobuna studenata u Srbiji je velika zbog toga što je, baš kao i sve pobune, osuđena na neuspjeh, ali taj neuspjeh ne dolazi po studentima, nego po onim ograničenima koji se ne bune ili ako se prividno bune, bune se u uniformi ili pod zastavama onih koji su sposobni stvoriti ograničeni svijet protiv kojega se svaki student mora pobuniti. To je pobuna bez uniforme. Slike studentskih prosvjeda u Srbiji nisu slike uniformiranih ljudi, one su pune života jer na njima vidimo one koji iskazuju pripadnost životu i idealima, a ne mrtvom kultu oko kojega se okupljaju ograničene spodobe.
Hrvati i Srbi
Pobuna studenata u Srbiji je, dakle, velika zbog toga što ne pripada niti politikama protiv kojih se bune, ali niti politikama koje će na scenu stupiti nakon njihove pobune. Politike će izabrati ograničeni, oni koji pripadaju nepobunjenom, mrtvom kultu. Takvi ne podržavaju studente u Srbiji, ali ni studente u Hrvatskoj, jer u njima vide nacionalističku ograničenost, a ne pripadnost univerzalnoj ljudskosti. Da, studenti usvajaju znanja koja pripadaju univerzalnoj ljudskosti, ta znanja nisu prilagođena nekoj državi, religiji ili politici, riječ je o ljudskim znanjima koja ne oduzimaju ljudskost. Ako postoje ljudska bića koja su svjesna snage ljudskosti, to su studenti. Studenti se bune zbog neostvarene, ponižene, izigrane i upropaštene ljudskosti.
To, naravno, vide oni koji se nalaze na granici, ograničeni ljudi u pobuni studenata u Srbiji vide Srbe. To im pomaže da sebe doživljavaju kao Hrvate. Tko, ako slušamo Vučićeve paranoje, stoji iza ove pobune? Hrvati. Zašto, ako slušamo naše paranoidne stvorove, ne smijemo iskazati podršku studentima u Srbiji? Zato što smo Hrvati. Tko dakle stoji ispred Vučića? Hrvati. Tko stoji ispred Hrvata? Vučić i Srbi. Ograničeni Srbi i ograničeni Hrvati dijele zajednički svijet. Tom svijetu ne pripadaju studenti, ali ni svi oni koji se nalaze na granici.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
